Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за 2012

Kad voliš ono što radiš

Možda naslov ne obećava, ali...možda ništa ni ne obećava, i sam naslov bloga je pretenciozan, ali ajde sad. Radim ono što volim, sad da, sad radim. Radim sa studentima Scenske i lutkarske umetnosti i danas je bio njihov poslednji čas kod mene. Danas je trebalo odbraniti predispitne obaveze kako bi uopšte na ispit mogli da izađu. I danas je bio i moj i njihov ispit. Došli smo u 17h, završili iza ponoći. ISPIT, eeeej! Treba to izdržati, neko bi rekao. A ja kažem da treba nešto tako jako voleti. Voleti nešto tako jako da bi tako jako i mogao da to i zagrliš. Da prigrliš i da postane deo tebe. Da zaboraviš na izgovore, glavobolje, autobuse, prtljage, zaboravljeno popijene lekove, mučninu i ostale makarone.  Mene boli grlo, kašljem kao Turčin posle 100te nargile, pada mi mokra kosa na lap, sa poluskinutom šminkom i pomućenim vidom vam kažem da sam ja srećna. Pu, pu, možda ne valja reći naglas, pa eto, da ne rizikujemo, ja ću zapisati. Nikad slađi umor neće biti od izlaženja iz pozorišta

KAD ZABORAVIŠ NEDELJU

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom A naročito kad zaboraviš nedelju; Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu, Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne, I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja; I ništa ne moram raditi, i srećna sam ... I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doći! Kad to zaboraviš kažem ... I kako si psovao ako bi neko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak; U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom uglu, na nedeljni ručak. A to je uvek bilo pile sa testeninom, ili pile sa pirinčem, i salata, pa raženi hleb i čaj, i kolačići sa čokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš ... Kad zaboraviš moj tihi predosećaj Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe; I kako smo se konačno svlačili, Gasili svetlo, uranjali u krevet, Ležali načas opušteni u nedeljno svežoj po

Gledam samo pravo, čuvam častan kraj

Sećam se jednog posebno prelomnog momenta iz vremena srednje škole. Taj momenat sadrži dosta toga egzistencijalističkog, moralnog i etičkog u sebi i valjda mi je zato i ostao upečatljiv. Naime, ja sam završila srednju medicinsku školu. Nisam baš to volela, ali eto, preživelo se. da, to je bio jedan od onih perioda koji je trebalo preživeti. Sećam se da smo imali praksu na ortopedskom odeljenju i to odeljenje je imalo dugačak hodnik sa 13 soba. Kupatilo, sestrinske sobe i previjalište su bile bliže prvim sobama, dok je kuhinja i dnevna soba za bolesnike bila bliže sobama sa brojevima 10,11,12. U sobi broj 12 ležao je nepokretni bolesnik. Kod njega se retko išlo, uglavnom su ga sestre obilazile i donosile mu šta mi je bilo potrebno, jer je slučaj bio kompleksniji. A mi, školarci, nismo ulazili kod njega iz jednog jako prostog razloga - jer je smrdeo. Međutim, jednom prilikom sam se nešto motala tu. On me je video i zamolio me je da ispraznim njegovu lopatu. Nisam mogla da odbijem, svaka

Govor mojim studentima

Hajd' kad sam već krenula...ovo je moj govor, ili tačnije nešto najpribližnije njemu, koji sam kazivala kako bih ohrabrila svoje studente da izadju na pozornicu. Reč je o studentima Scenske i lutkarske umetnosti.     Драги студенти, ја знам да да међу вама постоји велика већина оних који никада нису стали овде где ја стојим(на сцену). Знам да је разлог томе најчешће страх пред непознатим. Ја не знам како је осећати тако нешто, никад у себи нисам имала тај осећај. Не знам, али верујем да вам је тешко. Не знам и зато јер је управо ово место оно где се осећам најлагодније. Знате, када станете овде, све је ваше. И то није пука фраза. Сви чекају ваш следећи миг, сви помно прате сваку изговорену реч, сви вам се диве јер сте управо ви онај кога светла обасјавају, док су сви они у тами. Ово је место где вам се ништа лоше не може догодити. Овде места злу нема, овде је све ваше и ви сте главни до аплауза. Има ли лепшег места од сцене: људи су дошли само због вас,желе да буду као и

Malo mog arta

Pošto je već 1.53, ja bi trebalo da spavam malo jer sutra me čeka puno pozorište studenata koji čekaju da im objasnim pojam bespredmetne radnje, a sve to od ranog jutra pa do duboko u vreme kada se moje drugarice polako bude i započinju svoj dan (tamo od 7 do 12.30 zemaljski govoreno), neću ništa pisati. Slušam Morisija, pišem neke statistike i boli me uvo! Ponosna sam na fotografije koje sam uradila ovih dana, pa ću ih okačiti i ovde, uživajte, mojih 13 pratilaca, pejnfli su bjutifl! :))))

Dozvolićete, ali kada čoveka upucaju, teče krv

Predivni, predivni i naddivni Sputnik ljubav i magnifisent Murakami! Ovo nikako nije post o Murakamiju, on zaslužuje posebnu odu, i o tome, cross my heart, obećavam da ću pisati. Inače sam zaljubljenih u njegove knjige. Najpre je sve počelo sa Norveškom šumom, upoznavanjem Japana i ulazak u više nego bizaran svet Harukija Murakamija. I druženjem sa jednim realnim Vatanabeom čija sam bila Midori, ali to je već u rubrici ''skroz van teme''. Sada sam u raspoloženju Sputnika. Maaaaagična knjiga! Savršena za autobus, kafić, za uz neku kafu, apsolutno opuštajuća, nenasilna i tera vas da okrećete strane. Elem, post nisam htela zapravo ovoliko da ispisem o knjizi, samo jedan citat iz knjige mislim da je dovoljan. Mene je kupio.   ''Jednom davno, na premijeri filma Divlja horda Sema Pekinpoa, na konferenciji za štampu, jedna novinarkaje podigla ruku i postavila pitanje: ''Za ime sveta, zbog čega ste morali da prikažete onoliku količinu krvi?'' pitala j

Радост живљења

Evo jednog sastava koje me je zamolilo jedno lepo dete da mu napišem jer je imalo pismeni na tu temu. Sad sam ga slučajno otvorila, pa rekoh da ga ''metem'' ovde, nije loše za jednu peticu. :)      Дубоко верујући у истинитост исказа да се стварна,свакодневна и непресушна радост живљења не може записати на папир, а да притом не изгуби своје ентитете који је чине да буде управо то што јесте, са стоичким миром сам се ипак упустила у авантуру свођења нечег неухватљивог и претварајући га у ''мртво слово на папиру''. Још увек нисам сигурна може ли, али покушавам. Покушавам још да се сетим свих ствари које ме чине срећном. Свих људи који на било који начин имају удела. На питање у чему се састоји радост живљења, мислим да би вам свако данас рекао да је здравље највеће богатство, да је бити срећан срж, да мало пара уме много да допринесе. Све су то јако опширне ствари које за собом вуку неке нове. А и то није нешто због чега ће неко скакати свакодн

I dođe i prođe i sajam knjiga

Volim sajam. Volim sve u vezi sa njim. Volim dugo spremanje za njega, volim mesec u kome se održava, volim kada skupim novac i konačno odem. Sajam. I knjige koje kupim, i knjige koje bih volela da kupim, a ne kupim, i knjige čije mi se korice dopadnu pa poželim da ih kupim ali ih nikad ne kupim jer znam da ih verovatno nikad ne bih pročitala. A samo zbog korica je sigurno neću kupiti. Pažljivo biram garderobu za sajam. Obavezno ponesem hranu. I volim kada se vidim sa dragim ljudima sa kojima se vidjam samo kada sam u Beogradu. Iako je sada na sajmu izložena gomila ''ružičastih'' knjiga ''ružičastih'' autora, ja opet nekako pronadjem svoje parče zemlje. Svoje štandove i naslove. Na njima rade dobri ljudi. Sa njima ponekad ćaskam i oni mi poklone bukmarkere. A svi vole bukmarkere. Na sajmu provedem čitav dan, stignem da se umorim i odmorim, da se izgubim i pronadjem, i naravno da odem na deo gde prodaju antikvarne knjige. Omiljeni deo. Intimno izdvojen, l

ČAJRUM najt

Ako prerasteš obuću i odeću, ako prerasteš određene situacije i događaje, možeš li da prerasteš određene ljude? Mnogo mi se ovo mota po glavi. Nekad sam hvatala sebe kako se u toku razgovora sa nekim samo iskljucim. Pa sam onda shvatila da to ume da bude nekulturno, i eliminisala taj fenomen. A sada poželim prosto da ga vratim. Da u toku razgovora sa određenim mozgovima prosto porastem toliko da kažem sama sebi:''Eeeej, ma daaaaaj!'' I da odem. Da odvojim par ljudi sa kojima mi je prijatno da popijem kafu, bez osude i ostalih zajebancija, prosto, da popijemo kafu. I mrzim neprijatne tišine. Znate ono kad se sa nekim dugo ne vidite, već je svako krenuo u nekom drugom pravcu, i onda se ponovo nađete. A teme presušile. A nekad ste bili prijatelji. A sada...pa čekaj, kao prijateljstvo je za ceo život? Ili traje dok me ne izbrišeš na fejsu? o.O Ljudi vole do besvesti i sklapaju kvaziprijateljstva za ceo život, dele imaginarne probleme sa kvaziprijateljima, zajedno očaja
Videla sam lično lak za kosu Lidije Vukićević! I nju upoznala, ali to je manje bitno. Za danas-dosta!

Iz sveg glasa

Već prođe jedan. I sigurno si legla. Ko srebrna oka Mlečni put noć studi. Ne žuri mi se. I munja-telegram nema zbog čega da plaši te i budi. Kao što kažu, incident je rešen. Ljubavna barka o stvarnost se zdrobi. Mi smo prečistili, I što da se dreše uzajamne boli, uvrede i kobi. Pogledaj samo kakav je mir nad svetom. Noć zvezdanim sjajem nebesa skor osu. U taj čas odustaješ da protumačič sve to istoriji, vekovima i kosmosu. Vladimir Majakovski

Matićev šal Mariji Miladinović

Za godinu 2012. sam dobila Matićev šal. Pomešana osećanja. Ona sreća i ushićenje koje polako prelaze u tugu i jesenju setu. Ali divno je. Sve. I kafa sa mojim divnim prijateljima slikarima u dobro poznatom nam mestu, i po koji list koji gazim po ulicama, i jesenje boje koje imam potrebu da stavim na sebe, i Šal koji će me uskoro ogrejati iako to još uvek čini sunce i prilično je toplo. Meni je duplo toplo. Meni je tako žao kada  ljudi vide nešto što sama ne vidim. Kada bolje, više i dalje vide moju budućnost nego ja. Ja je ne vidim toliko jasno. Moja budućnost je sutrašnje književno veče u biblioteci, ili ispit u subotu, dalje od toga ne umem. Ume ponekad moj rokovnik, ali ja ne. I ne volim pitanja tipa šta planiram sa daljim radom. Ne znam. Možda nešto očekujem, ali me to plaši toliko da ne smem da kažem to naglas. Jer ako kažeš, onda ili postaje istina, ili postaje želja ili nekako volšebno pobegne i onda si svakako tužan. Ovako lepo ne znam. I to je istina. Dobila sam Matićev šal

U žutom autu dodje...

Jesen! Radujem joj se. Trenutno jesam nezainteresovana i malo letargična, ali joj se ipak radujem. Izlazim i nema me...pa celo veče. Idem da gazim žuto lišće Moravskim parkom i da mislim kako je sve to tako relativno, a možda mi još nešto sine usput. I idem da pričam o umetnosti, o prolaznosti, o bivšem, o budućem, o mogućem, o sadašnjem, da i to konačno sažvaćem. Verovatno ću u dzepovima imati žvake, verovatno ću staviti neke naočare, verovatno će na šafl ići Smitsi. Potpadam pod utisak. Pronašla sam neki novi blog, momak zdravo piše. Zdravo koliko i ja. I tako kako madam Bovari živi u meni,  ja sam tužna sad zbog njega. Ali nekako je nedelja, nedeljom si tužan. Koliko god lep dan bio, ima nečeg sivog u sebi. I tužan si. A ja sam jedna od onih koja voli lepe i tužne stvari. Tužne zato što su lepe a lepe baš zato što su tužne. Da je drugačije, pronašle bi svoje mesto u žutoj supi i više ništa ne bi bilo isto. Da  li ste čuli ovo pre? Ako niste, ponavljaćemo gradivo. Pokušajte da s

Nazovimo stvari pravim imenom

Prva, čitaća, mizanscenska, kostimska, svetlo, italijanka, generalna - sve je to PROBA

Uh, što volim prve probe, pa nemate pojma! Proces, početak, kada krene da se radi na nečemu, prva ideja koja se obično razlikuje od finalnog proizvoda, ali u dozvoljenim granicama. Rifreš starih prijateljstava i sklapanje novih, bivše i bivstvujuće afere, prošli gegovi, dosta kafa i cigareta. Prve probe su najbolje. Imaju neku draž u sebi. Recimo, meni je jako zanimljiva prva čitaća.Tada se svi sakupimo oko jednog velikog stola i svako ispred sebe ima tekst, olovku, kafu i eventualno pikslu. Tada gledamo tekst, upoznajemo se sa našim likom i ostalim likovima, uporedjujemo broj naših sa rečenicama ostalih kolega, ne zbog sujete, nego prosto zbog onog  osećaja blage uzvišenosti. I sve je to onako ''Ofrlje''. Reditelj obično ima neku ideju i priča ko bi kakav lik trebalo da bude. E to je momenat kad glumci obično postavljaju glupa pitanja, verovali ili ne. Ali iz čistog neznanja. Dobro, kad bih birala reči, verovatno bih rekla da su pitanja isuvišna ili nepotrebna. Pi

Svi smo mi pomalo Glembajevi

Pa jesmo. Samo je sve manje gospode. Samo pogledajte oko sebe, u svojim prijateljima, u familiji, u ljudima od kojih kupujete hleb i cigarete. Glembajevština cveta. Ne da se videti odmah, morate ući malo u srž, morate upoznati materiju (da ne kažem patologiju). Ona svakodnevno hoda ulicama, pije ono što vi pijete, ima probleme koje vi imate i ponekad je ono što ste i VI. U damama ćete često prepoznati Barunicu Kasteli.  Ona je tu, izgleda besprekorno, kao da je ispala iz reklame za prašak. Savršena i boli je ne bole. Boli bole one oko nje, ne i nju. Ona ide ''sama'' na letovanje, ona je ''nezavisna'' u svom životu, ona nema stege i ništa je ne muči. A oko nje je čitav zaplet. I ona naravno ''ne zna ništa o tome''. Jadna. Pube takođe viđate. Obično se motaju kao mačori oko matorih Glembaja, kojih takođe ima podosta, i čekaju svoj deo. Novac igra veliku ulogu u njihovom životu. Oni su sporedni, ali jako bitni likovi. Dinamični motivi.

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko n

Zašto glumci nikad ne kažu kako je dobro biti glumac?

Pa stvarno, zašto? Od većine glumaca ćete čuti kako je to ''gadna rabota'' i kako se ne'š  'leba najesti od toga. dobro, tu su u pravu, 'leba mnogo i nema, ali ima vina, aplauza, smeha, suza, ljudi, polomljenih rekvizita i uvek neka premijera. Zašto uvek postoje odgovaranja mladih ljudi da se time ne bave primarno već da im to bude neka vrsta hobija? Može i tako, ali osetiti radost ustajanja rano izjutra, ispijanja prve kafe upravo na daskama jer je toliko rano da prosto niste imali srca da ustanete još ranije i spravite sebi kafu, pa ste istu morali popiti tek na daskama-prosto je nemerljivo! Sve ima svoje, ali hajd' da nam neki glumci govore o radu i stvaranju jedne predstave i njenom procesu. Uvek sam govorila da je to zapravo umetnost a ono što se odigra na sceni, što publika vid, je čist nusprodukt, dezinfikovano, očišćeno i sredjeno. Ali da biste razumeli to konačno, morate znati proces njegovog nastajanja, kroz šta je sve prošlo, šta je sve treba

Omiljena pesma

Ljudi imaju neverovatnu potrebu da definišu omiljene stvari. Da se opredele. Da kad ih neko pita za nesto omiljeno, odmah odgovore, inače su prosto nedefinisani, i kako će takvi da funkcionišu. Eto na primer pitanje omiljene pesme omiljene grupe. Hajde neka to budu Bitlsi. Dosta volim drage mi Bitle ali nikako da se opredelim koja mi je favorit. Eto npr. kad sam krenula da ih slusam, bese to nekog subotnjeg dana u ljubicastim sobama, znam da sam se istog časa naložila na pesmu Girl. Rekoh to je to, Lenon peva o meni! Jednom ću završiti na Kalemegdanu sa gitarom i pevaću ovu stvar iznova i iznova. I dogovor je bio još da moja dobra Co izvodi ono ''ccccc'' koje se čuje posle uzdaha o The devojci. Ali to je već druga priča. Priča koja prati pesmu. Kad god sam neispavana, u krevetu dok pada sneg, tu je Only sleeping da me ubedi da je to što radim trenutno DOBRO i da jedini napor koji trenutno mogu da učinim je da siđem i spravim sebi dobar stari zimski valcer čaj. Jer pada

Svakodnevna inspiracija ili inspiracija svakodnevnice

Nešto je previše počelo da me plaši. Dan, jutro, banalnost, belina papira, strah da ne upadnem u kolotečinu. A želim promenu, nije da ne želim. Nje se čak ni ne plašim. Samo je treba pokrenuti. Treba napraviti korak i osećati se dobro. A to sam nekad umela. Sad imam osećaj da samo čekam inspiraciju, koje nema baš uvek. A nju zapravo i ne treba tražiti. Ona je svuda oko nas, u jastuku na kome spavamo, u onom koji leži na podu, u šarenim knjigama koje nam stoje u nekom delu sobe, u perlama, u svećama, u pogledu na svet, u načinu na koji izglvaraš slova Č i Ć, u jutarnjoj šoljici kafe. Da, meni je najčešće tu. U jutarnjoj kafi svašta nadjete (nekad i sundjer, ali to je druga priča, desilo se jednog jutra u jednom jagodinskom kafiću, tri devojke su se sklonile od kiše...) Poenta je da se treba prepustiti. Uzeti papir i olovku, otvoriti novu word stranicu, duboko udahnuti i krenuti. Pa šta izađe. A nešto uvek izađe. Možda bude i ovako nešto, a možda bude i nešto nalik Kafkinom ''

Da li da verujem u to?

Da li je stvarno išla uvek sama, nikad do kraja? Nije imala nikoga pored sebe? Zašto baš sama? Možda se plašila tog kraja, nije smela sa njim da se suoči. Možda nije verovala u kraj. Verovala je u put, zezanje, ples, ali to ide donekle, nikad do kreja. Da, definitivno se plašila toga, nije htela to u svom pojmovniku. Onda, kad se sve previše približilo, kada više nije mogla da diše, otišla je. Bilo je verovatno neko rano jutro tada kada je ostavila sve i krenula otpočetka. Nije dotakla ništa što bi moglo da boli , htela je da tako i ostane. Bez kraja,samo fantastična sredina i početak. Novi. Zauvek otišla. I neće doći na jesen kada opada lišće, neće doći na zimu kad je sneg, jer se ne vraća na staro i ne gleda iza sebe. Kažu da nije imala razlog, nije imala kada. A ja u to ne verujem. Mislim da joj je razlog dat, ali da prosto želi da ode, samo da ništa ne zaboli i da ne uprlja svoje ruke, bele kao led. To ona kaže da nije imala razlog. A da li da verujem u to?
I tako je Ena shvatila da je bolje imati stan nego stav, obukla kaput i zaputila se napolje gde sve je belo, zima je...