Ljudi imaju neverovatnu potrebu da definišu omiljene stvari. Da se opredele. Da kad ih neko pita za nesto omiljeno, odmah odgovore, inače su prosto nedefinisani, i kako će takvi da funkcionišu. Eto na primer pitanje omiljene pesme omiljene grupe. Hajde neka to budu Bitlsi. Dosta volim drage mi Bitle ali nikako da se opredelim koja mi je favorit. Eto npr. kad sam krenula da ih slusam, bese to nekog subotnjeg dana u ljubicastim sobama, znam da sam se istog časa naložila na pesmu Girl. Rekoh to je to, Lenon peva o meni! Jednom ću završiti na Kalemegdanu sa gitarom i pevaću ovu stvar iznova i iznova. I dogovor je bio još da moja dobra Co izvodi ono ''ccccc'' koje se čuje posle uzdaha o The devojci. Ali to je već druga priča. Priča koja prati pesmu. Kad god sam neispavana, u krevetu dok pada sneg, tu je Only sleeping da me ubedi da je to što radim trenutno DOBRO i da jedini napor koji trenutno mogu da učinim je da siđem i spravim sebi dobar stari zimski valcer čaj. Jer pada sneg. A onda, u jednoj epizodi sam imala jako ljubičasto stanje. Tada je recimo Nowhere man bio prava stvar, dok Obla-di obla-da predstavlja njen kontrast. Eleonor Rigby je ja u najvećoj mogućoj gužvi i neorganizaciji dok je Penny Lane kafa posle gužve i neorganizacije. Kada je krenula zaokupljenost Murakamijem, Norwegian wood mi je bila stalno u glavi, u hodu, u prstima, a ubrzo posle nje i Michelle, jer me je baš jedan Mišel i navukao na Murakamija. Čisto strujno kolo. Bitli su magija, način na koji su stvarali, nosili svoje šašave frizure, nadmudrivali se, delili po dualnim klanovima i imali svoji Joko. Imali i svog Ringa koji me uvek oraspoloži dok peva Octopusa. Njega mi je uvek bilo žao. Zarobljen iza bubnjeva i baš je morao da se namuči prilikom flertovanja sa lepim curama iz pubblike. Zamišljam da je zauzimao neki jako nezgodan položaj kako bi mogao i da svira i da se smeška odijensu. Nego otišla sam od teme. Omiljeno. Nema ga. Volim Bitlse, ali pesme su azbuka, od jednog slova ne možeš da sastaviš reč. Slova jeste mnogo, ali odaberi ona koja su ti potrebna da sastaviš željenu reč. Reč koja te opisuje. U jednoj reči. I onda, kad god te neko pita za omiljenu pesmu Bitlsa ti kažeš da ti je omiljena kad si tužan Nowhere man, kad si srećan Occtopus Garden, kad si hardkor Don't let me down, kad si pomalo pijan Strawberry fields forever, kada sredjujes ormar Eight days of week, kada mirišeš (na) proleće Here comes the sun. Mada to voliš i u Nininoj izvedbi. Jer je Nina najveća. Pored Dzenis i Bili. A sada mi je nekako omiljena i dosta slušana Paperback writer. Ali razumite me, knjiga mi izlazi u ponedeljak, normalno je, valjda. Sva sam trenutno pejprbekična. Dakle slušajte. Slušajte i pronadjite deo gde pevaju o vama, gde ste vi. samo opušteno, uz girice i pivo, slušajte. Hope you are enjoy the show! ;)
Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko n...