Пређи на главни садржај

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko načina mogu tumačiti i svaki put kad gledam seriju, pronaći ću neki novi bezizlaz. Ma koliko te rečenice bile loše odglumljene. Svašta. E sad, ne želim ja da branim seriju, taman posla, svi mi imamo neki ukus ili bar iščašeni ugao ukusa, svima nam se nešto svidi a nešto ne. Nego lepo da se ogradim i da pokušam da objasnim zašto je tako često gledam i zašto volim da mi sa njom počne dan.

 Jeste li nekada gledali film o devojci koja šeta gradom, gazi barice, ispija kafe u kafićima, ima svoje prijatelje, toster i probleme? Koja može da bude bilo ko od nas, pored nas, a opet ne mora da bude niko sem toga što je? I da na kraju ostane upravo to-devojka koja prolazi nekim gradom i na kraju-ode. Ja recimo volim te priče, privlači me to. To sam pronašla kod ovih devojaka. Želja za upadanjem u kolotečinu i istovremeno bežanje od iste jer si prosto previše kul da bi upao u to. Neizostavno nedešavanje ničega jer, hej, svakodnevno nam se dešava da nam se apsolutno ništa ne desi. I ti dani umeju da budu lepi. Tada obično pričamo o svakodnevnim dešavanjima, ispijamo kafu i slušamo Billie Holiday. Da, Billie! Ona se dosta čuje u filmu. Upućuje na usamljenost, blagu glavobolju, dim u prigušeno svetlo. U kafiću, u stanju duha, svesti, svejedno. Crno-beli filmovi koje gleda Mima, glavna junakinja, su najpre dobro odabrani, a samim tim nadograđuju njen lik i tako joj malo više ulazimo u srž. Nepopravljivi je romantik, ima svog Damira, ''Dzordza Bejlija''(koga će verovatno voleti do smrti), u koga veruje i kome se uvek vraća. Neću da pričam o njemu(njega tumači mladjani Kičić), on je frajer sam po sebi, ostaje tru sa svojim psihozama i iščašenom ljubavlju koju oseća prema njoj. I ono što možda najviše cenim-UNHAPPY END! Ko je bolesno gledao seriju iznova i iznova, može da primeti da serija počinje i završava se istom rečenicom:''Šta je Sofija, tražiš dečka? Tražim ga i ja, pa ne kukam''. I tu ja nabacim onaj blagi osmeh jer znam.

Verovatno ću još razlagati teorije o seriji, ali sad mi se neviđeno spava. Verovatno ću pomenuti i slike koje se pojavljuju kao slike Andreja, koga tumači Boris Milivojević, a ja do dan-danas nisam saznala ko je real artist. Ali drugom prilikom. I verovatno će biti reči o neverovatnoj kuljnoći lika i dela Gordana nam Kičića, jer je ovo jedna od boljih mu uloga.












Ovako bih samo završila sa omiljenim frazama iz serije, kao npr.
-''Pa ja bih te kresnula. Da te demistifikujem''. Mima
-''Pali, mangupe, u tome si najbolji''. Mima
-''Je l' te bolela ta vakcina?'' Žika, i ubedljivo najgenijalniji i istovremeno najgluplji upad na svetu! :)
-''Šta je, Sofija, tražiš dečka? tražim ga i ja, pa ne kukam.'' Mima, i već gorepomenuto


-''I to sa kim, sa Stefanijom! Sa musavom Stefanijom! Sa TRUDNOM, musavom Stefanijom!'' Mima
-''Andrej, šutnuću te tako jako, da ćeš mnogo da plačeš'' i moja omiljena!

Preporuka: Pronadjite seriju i dajte joj još jednu šansu. Obavezno se lepo namestite dok gledate. Imajte pri ruci nešto slatko. Udjite u kafić Fox i pogledajte ko se sve nalazi na zidovima. Pronađite sebe u žutoj supi. 

Популарни постови са овог блога

Svi smo mi pomalo Glembajevi

Pa jesmo. Samo je sve manje gospode. Samo pogledajte oko sebe, u svojim prijateljima, u familiji, u ljudima od kojih kupujete hleb i cigarete. Glembajevština cveta. Ne da se videti odmah, morate ući malo u srž, morate upoznati materiju (da ne kažem patologiju). Ona svakodnevno hoda ulicama, pije ono što vi pijete, ima probleme koje vi imate i ponekad je ono što ste i VI. U damama ćete često prepoznati Barunicu Kasteli.  Ona je tu, izgleda besprekorno, kao da je ispala iz reklame za prašak. Savršena i boli je ne bole. Boli bole one oko nje, ne i nju. Ona ide ''sama'' na letovanje, ona je ''nezavisna'' u svom životu, ona nema stege i ništa je ne muči. A oko nje je čitav zaplet. I ona naravno ''ne zna ništa o tome''. Jadna. Pube takođe viđate. Obično se motaju kao mačori oko matorih Glembaja, kojih takođe ima podosta, i čekaju svoj deo. Novac igra veliku ulogu u njihovom životu. Oni su sporedni, ali jako bitni likovi. Dinamični motivi. ...

Prva, čitaća, mizanscenska, kostimska, svetlo, italijanka, generalna - sve je to PROBA

Uh, što volim prve probe, pa nemate pojma! Proces, početak, kada krene da se radi na nečemu, prva ideja koja se obično razlikuje od finalnog proizvoda, ali u dozvoljenim granicama. Rifreš starih prijateljstava i sklapanje novih, bivše i bivstvujuće afere, prošli gegovi, dosta kafa i cigareta. Prve probe su najbolje. Imaju neku draž u sebi. Recimo, meni je jako zanimljiva prva čitaća.Tada se svi sakupimo oko jednog velikog stola i svako ispred sebe ima tekst, olovku, kafu i eventualno pikslu. Tada gledamo tekst, upoznajemo se sa našim likom i ostalim likovima, uporedjujemo broj naših sa rečenicama ostalih kolega, ne zbog sujete, nego prosto zbog onog  osećaja blage uzvišenosti. I sve je to onako ''Ofrlje''. Reditelj obično ima neku ideju i priča ko bi kakav lik trebalo da bude. E to je momenat kad glumci obično postavljaju glupa pitanja, verovali ili ne. Ali iz čistog neznanja. Dobro, kad bih birala reči, verovatno bih rekla da su pitanja isuvišna ili nepotrebna. Pi...

Leti pozorišta spavaju. Leti pozorišta spavaju?

Nešto nikako ne mogu da se nateram da sednem da napišem post. Osećam kao da imam toliko toga da kažem, ali ovih dana mi se nešto ništa ne uobličava u reči. Ostaje u vazduhu kao ideja i lebdi iznad mene, a ja to osećam kao onaj tupi bol u želucu onda kad prepiješ kafe. Leto je, vreme za kuliranje. Meni je pozorišna sezona do oktobra na stendbaju, mada se nešto nadam da će radovi na novoj predstavi krenuti već u avgustu, te jedva čekam onaj veliki sto oko koga su poređani ljudi sa tekstovima, cigaretama i kafama ispred sebe, ispitivački i pomalo skeptično sagledavajući oko sebe i ispred sebe. Ponekad i pored sebe. Ali i u nedostatku pozorišta - pozorište. Letnja izvođenja, čiji i nisam nešto najveći fan, ali su zanimljiva na svoj način. I nekako ih više doživljavam kao izvedbe koje mi održavaju mojo, da ne zarđam do nove sezone. I leti se predstave održavaju na letnjim scenama, čiji tek nisam fan, s obzirom na jednu epizodu letnjeg izvođenja kada sam samo gledala kad će me ćapiti jedan ...