Za godinu 2012. sam dobila Matićev šal. Pomešana osećanja. Ona sreća i ushićenje koje polako prelaze u tugu i jesenju setu. Ali divno je. Sve. I kafa sa mojim divnim prijateljima slikarima u dobro poznatom nam mestu, i po koji list koji gazim po ulicama, i jesenje boje koje imam potrebu da stavim na sebe, i Šal koji će me uskoro ogrejati iako to još uvek čini sunce i prilično je toplo. Meni je duplo toplo. Meni je tako žao kada ljudi vide nešto što sama ne vidim. Kada bolje, više i dalje vide moju budućnost nego ja. Ja je ne vidim toliko jasno. Moja budućnost je sutrašnje književno veče u biblioteci, ili ispit u subotu, dalje od toga ne umem. Ume ponekad moj rokovnik, ali ja ne. I ne volim pitanja tipa šta planiram sa daljim radom. Ne znam. Možda nešto očekujem, ali me to plaši toliko da ne smem da kažem to naglas. Jer ako kažeš, onda ili postaje istina, ili postaje želja ili nekako volšebno pobegne i onda si svakako tužan. Ovako lepo ne znam. I to je istina.
Dobila sam Matićev šal. To je jedna lepa književna nagrada koja se svake godine dodeljuje pesniku do 27 godina za najbolju objavljenu prvu zbirku pesama. Moja zbirka se zove ''Soba modrih boja''. To je jedna lepa mala knjiga. Rekla bih ''knjižica'', ali ne želim da neko kaže kako sam, eto, književnik, a koristim pleonazam. Ali zaista jeste knjižica. Mala knjižica. Ups, pleonazam. Šta ću, nek bude da je namerno.
I ne umem da pričam o svojoj knjizi. Matić kaže da pričanje o poeziji stvara novu poeziju. Poezija o poeziji. Nema veze, moraću onda da stvorim neku novu poeziju pošto će me svakako pitati ponešto o pesmama. I tada ću sedeti samouvereno u garderobi koju sam odabrala za taj dan. a još ne znam šta da obučem. Nikad nisam ovako nešto bitno dobila. Mislim, dobijala sam nagrade u pozorištu na raznim festivalima, i sve su mi drage, ali za ovu mi je izgleda jako važan izgled. ne mogu da protumačim sada sebe. Nisam jasna.
Idem da pišem pesmu. Jer glumci kad je kasna noć, oni pišu pesme. Ili slikaju nešto. A ja ne umem da slikam. Ali imam lep dzez u sobi. Modrih boja, naravno.
Dobila sam Matićev šal. To je jedna lepa književna nagrada koja se svake godine dodeljuje pesniku do 27 godina za najbolju objavljenu prvu zbirku pesama. Moja zbirka se zove ''Soba modrih boja''. To je jedna lepa mala knjiga. Rekla bih ''knjižica'', ali ne želim da neko kaže kako sam, eto, književnik, a koristim pleonazam. Ali zaista jeste knjižica. Mala knjižica. Ups, pleonazam. Šta ću, nek bude da je namerno.
I ne umem da pričam o svojoj knjizi. Matić kaže da pričanje o poeziji stvara novu poeziju. Poezija o poeziji. Nema veze, moraću onda da stvorim neku novu poeziju pošto će me svakako pitati ponešto o pesmama. I tada ću sedeti samouvereno u garderobi koju sam odabrala za taj dan. a još ne znam šta da obučem. Nikad nisam ovako nešto bitno dobila. Mislim, dobijala sam nagrade u pozorištu na raznim festivalima, i sve su mi drage, ali za ovu mi je izgleda jako važan izgled. ne mogu da protumačim sada sebe. Nisam jasna.
Idem da pišem pesmu. Jer glumci kad je kasna noć, oni pišu pesme. Ili slikaju nešto. A ja ne umem da slikam. Ali imam lep dzez u sobi. Modrih boja, naravno.