Da li je stvarno išla uvek sama, nikad do kraja? Nije imala nikoga pored sebe? Zašto baš sama? Možda se plašila tog kraja, nije smela sa njim da se suoči. Možda nije verovala u kraj. Verovala je u put, zezanje, ples, ali to ide donekle, nikad do kreja. Da, definitivno se plašila toga, nije htela to u svom pojmovniku. Onda, kad se sve previše približilo, kada više nije mogla da diše, otišla je. Bilo je verovatno neko rano jutro tada kada je ostavila sve i krenula otpočetka. Nije dotakla ništa što bi moglo da boli , htela je da tako i ostane. Bez kraja,samo fantastična sredina i početak. Novi. Zauvek otišla. I neće doći na jesen kada opada lišće, neće doći na zimu kad je sneg, jer se ne vraća na staro i ne gleda iza sebe. Kažu da nije imala razlog, nije imala kada. A ja u to ne verujem. Mislim da joj je razlog dat, ali da prosto želi da ode, samo da ništa ne zaboli i da ne uprlja svoje ruke, bele kao led. To ona kaže da nije imala razlog. A da li da verujem u to?
Uh, što volim prve probe, pa nemate pojma! Proces, početak, kada krene da se radi na nečemu, prva ideja koja se obično razlikuje od finalnog proizvoda, ali u dozvoljenim granicama. Rifreš starih prijateljstava i sklapanje novih, bivše i bivstvujuće afere, prošli gegovi, dosta kafa i cigareta. Prve probe su najbolje. Imaju neku draž u sebi. Recimo, meni je jako zanimljiva prva čitaća.Tada se svi sakupimo oko jednog velikog stola i svako ispred sebe ima tekst, olovku, kafu i eventualno pikslu. Tada gledamo tekst, upoznajemo se sa našim likom i ostalim likovima, uporedjujemo broj naših sa rečenicama ostalih kolega, ne zbog sujete, nego prosto zbog onog osećaja blage uzvišenosti. I sve je to onako ''Ofrlje''. Reditelj obično ima neku ideju i priča ko bi kakav lik trebalo da bude. E to je momenat kad glumci obično postavljaju glupa pitanja, verovali ili ne. Ali iz čistog neznanja. Dobro, kad bih birala reči, verovatno bih rekla da su pitanja isuvišna ili nepotrebna. Pi...