Пређи на главни садржај

Leti pozorišta spavaju. Leti pozorišta spavaju?

Nešto nikako ne mogu da se nateram da sednem da napišem post. Osećam kao da imam toliko toga da kažem, ali ovih dana mi se nešto ništa ne uobličava u reči. Ostaje u vazduhu kao ideja i lebdi iznad mene, a ja to osećam kao onaj tupi bol u želucu onda kad prepiješ kafe. Leto je, vreme za kuliranje. Meni je pozorišna sezona do oktobra na stendbaju, mada se nešto nadam da će radovi na novoj predstavi krenuti već u avgustu, te jedva čekam onaj veliki sto oko koga su poređani ljudi sa tekstovima, cigaretama i kafama ispred sebe, ispitivački i pomalo skeptično sagledavajući oko sebe i ispred sebe. Ponekad i pored sebe. Ali i u nedostatku pozorišta - pozorište. Letnja izvođenja, čiji i nisam nešto najveći fan, ali su zanimljiva na svoj način. I nekako ih više doživljavam kao izvedbe koje mi održavaju mojo, da ne zarđam do nove sezone. I leti se predstave održavaju na letnjim scenama, čiji tek nisam fan, s obzirom na jednu epizodu letnjeg izvođenja kada sam samo gledala kad će me ćapiti jedan od zilion stršljena na sceni (dobro, nije zilion, ali bilo ih je cirke sedam). Ipak sam najveći fan pozorišta u pozorištu, pozorišne sale, garderobe, bifea, imam malo tog Stanislavskog iako stvarno mnogo više volim Brehta. Ali šta tačno radi pozorište leti? Tih par prostorija u kojima pada prašina kada je leto. Sale su zamračene i neprovetrene, garderobe zaključane i u njih se odlazi samo da se uzme i vrati kostim. Bez zadržavanja, jer je previše vrućina ostati duže od onoga što moraš.

Spavaju? Miruju? Popravljaju se reflektori koji su se u međuvremenu pokvarili, eventualno ponekad uđe čistačica i pod svetlošću radnog svetla počisti scenu koliko da se kaže da je bila. Možda zatvori vrata i obrati se nekoj svojoj zamišljenoj publici, možda se čak i pokloni. Možda joj sva ona rekvizita koju nosi sa sobom u tom trenutku predstavlja mač, mikrofon, plašt. Možda konačno ima priliku da kaže nešto naglas, možda skuva sebi kafu, sedne na proscenijumu i ćuti. Unutra je da čisti i svi misle da će to i uraditi. A ona možda baš tog trenutka uzima trenutak za sebe. Jer živi u kući sa njih šestoro, nikad ne dođe na red za sedenje na ljuljašci i menja dva prevoza do posla. A možda joj je sve to tako banalno, ne oseća nikakvu magiju prostora već ga posmatra vrlo plastično i mračno sa jedvačekanjem da izađe ispred i komentariše sa pajtašicom onu malu iz susednog Centra za kulturu koja ne odvaja mobilni od uveta.

Pozorište čeka. Ulazak, izlazak, paljenje, gašenje, provetravanje, premeštanje starih scenografija ili prosto njihovo nediranje do nekog septembra. Pozorište se seli napolju, pravi letnje izvedbe, radionice, pojavljuje se pominje se, odmara. I radi, u nekom obliku. U nekom od svojih mnogošarenih oblika prožima se i zove te da se igraš sa njim.


Pozorište ne spava. Čak ni ne miruje. Naprotiv, vrlo je aktivno, lepršavo, u letnjoj haljinici i sa koktelčićem u ruci. I zove te, zaboga, zove te!

Iako malopre pomenuh da nisam fan letnjih izvedba, ne osuđujte me, to je zato što sam se stvarno naplašila onih stršljena. Ali recimo u narednom periodu u mom gradu se organizuje pregršt nekih zanimljivih radionica, od lutkarskih, likovnih do pozorišta lutaka i street arta. I to je pozorište koje se sad dešava. Pozorište čiji delić jednostavno ne mogu da ne budem. Uprkos svim stršljenima ovog sveta.

Популарни постови са овог блога

Кад напрасно останеш сам у кући

На првом месту мораш да једеш. У фрижидеру остала само нека јаја и две мање тиквице. Тиквице не знаш како да спремиш да буду онако изрендисане и лепо упржене, па се одлучујеш за јаја. То умеш, а за тиквице ћеш пронаћи туторијал на нету. У међувремену наравно мораш до пијаце. На пијацу идеш рано изјутра. Јер ако спаваш до подне па идеш тек онда, кретен си и увалиће ти све по дуплој цени, јер тад остану само препродавци. Знам да не волиш да се цењкаш јер си млада, изучена особа која цени туђи рад, поготово што је пољопривреда у питању и неко је морао много да се исцима да му тај парадајз за који се ти цењкаш рецимо, дође од баште/пластеника до пијаце, а онда и до твоје коморе у фрижидеру у којој стоји поврће. Али цењкај се, не много, али прихвати игру. Јер да, и пијаца је у неку руку гејм оф тронс. Ни не гледај тај плави парадајз, јес' кул изгледа, као нешто што би јела да се одлучиш да живиш као оне цупи из женских часописа од 29 динара, излази средом, али појма немаш ни ч

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko n

Gilmore girls/Svako ima neku svoju Gilmor devojku

Sećate li se serije koja se kod nas prikazivala negde početkom dvehiljaditih pod imenom Gilmorove? Priča o samohranoj majci koja živi u malom gradu sa svojom ćerkom. Zašto sam rešila baš o ovoj seriji da napišem slovo? Prosto, jer i dan-danas volim da odgledam koju epizodu ove serije. Možda jer je danas gledam iz nekog zrelijeg ugla gledanja, možda zbog humora koji se lagano proteže ili možda zbog toga što volim tu gradsku ušuškanost gde su svi svima prijatelji i žive jednu svakodnevnicu ispričanu kroz likove koji dominiraju u seriji. Možda, ne znam zašto, ali definitivno mislim da je to serija kojoj treba posvetiti vreme za računarom, malo razmišljanja i šolju jake turske kafe. Serija se snimala i prikazivala od 2000 do 2007. godine. Sećam se da sam tad išla još u osnovnu školu i reprize sam gledala za vikend. Iako osnovna škola, jaka doza klot Nes kafe je bila ‚‚mastev" uz seriju. Kafa i ja smo se rano skapirale. Serija prati život Lorelaj i Rori, majke i ćerke,  u malom grad