Пратиоци

среда, 26. децембар 2012.

Kad voliš ono što radiš

Možda naslov ne obećava, ali...možda ništa ni ne obećava, i sam naslov bloga je pretenciozan, ali ajde sad. Radim ono što volim, sad da, sad radim. Radim sa studentima Scenske i lutkarske umetnosti i danas je bio njihov poslednji čas kod mene. Danas je trebalo odbraniti predispitne obaveze kako bi uopšte na ispit mogli da izađu. I danas je bio i moj i njihov ispit. Došli smo u 17h, završili iza ponoći. ISPIT, eeeej! Treba to izdržati, neko bi rekao. A ja kažem da treba nešto tako jako voleti. Voleti nešto tako jako da bi tako jako i mogao da to i zagrliš. Da prigrliš i da postane deo tebe. Da zaboraviš na izgovore, glavobolje, autobuse, prtljage, zaboravljeno popijene lekove, mučninu i ostale makarone. 

Mene boli grlo, kašljem kao Turčin posle 100te nargile, pada mi mokra kosa na lap, sa poluskinutom šminkom i pomućenim vidom vam kažem da sam ja srećna. Pu, pu, možda ne valja reći naglas, pa eto, da ne rizikujemo, ja ću zapisati. Nikad slađi umor neće biti od izlaženja iz pozorišta polumrtav (ili poluživ, zavisi sa koje strane ogledala ste) i reći ''Danas sam nešto uradio. Sutra se budim rano izjutra, sve ovo ponovo ispočetka kreće, ali ćeraćemo se, sve dok je meni rada na onome što volim''.

Volite ono što radite. Jer ne mogu svi da rade ono što vole. Ali da vole ono što rade mogu samo kapaciteti.

 I uvek se setite da tamo negde postoji neka kasirka ili šalteruša koja svoju dnevnu dozu kreativnosti dobija  u radu sa slučajnim prolaznicima, raznim ljudima sa koferima koji žele možda samo da dopune svoj kredit na telefonu.

A samo je želela da radi nešto što voli.

недеља, 23. децембар 2012.

KAD ZABORAVIŠ NEDELJU


A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i srećna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem ...

I kako si psovao ako bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom uglu, na nedeljni ručak.
A to je uvek bilo pile sa testeninom, ili pile sa pirinčem, i salata,
pa raženi hleb i čaj, i kolačići sa čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš ...

Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedeljno svežoj posteljini
I nežno se slivali jedno u drugo ...

Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možes reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio. 



Gwendolyn Brooks

понедељак, 10. децембар 2012.

Gledam samo pravo, čuvam častan kraj

Sećam se jednog posebno prelomnog momenta iz vremena srednje škole. Taj momenat sadrži dosta toga egzistencijalističkog, moralnog i etičkog u sebi i valjda mi je zato i ostao upečatljiv. Naime, ja sam završila srednju medicinsku školu. Nisam baš to volela, ali eto, preživelo se. da, to je bio jedan od onih perioda koji je trebalo preživeti. Sećam se da smo imali praksu na ortopedskom odeljenju i to odeljenje je imalo dugačak hodnik sa 13 soba. Kupatilo, sestrinske sobe i previjalište su bile bliže prvim sobama, dok je kuhinja i dnevna soba za bolesnike bila bliže sobama sa brojevima 10,11,12. U sobi broj 12 ležao je nepokretni bolesnik. Kod njega se retko išlo, uglavnom su ga sestre obilazile i donosile mu šta mi je bilo potrebno, jer je slučaj bio kompleksniji. A mi, školarci, nismo ulazili kod njega iz jednog jako prostog razloga - jer je smrdeo. Međutim, jednom prilikom sam se nešto motala tu. On me je video i zamolio me je da ispraznim njegovu lopatu. Nisam mogla da odbijem, svakako. Sam ulazak u sobu i izlazak iz nje bio je već moj veliki uspeh, a sad mu još nosim lopatu kroz odeljenje. Stoički sam prihvatila svoju ulogu. Uzela sam lopatu, zaustavila dah i krenula do kupatila koje je bilo na drugoj strani hodnika, na početku. Tog trenutka mrzim čitav svet, samo imam želju da udahnem vazduh koji ne smrdi na izlučevine. Odnekud, osećam nečiju ruku na svom ramenu. Okrećem se, to je Boris. Filosof, mislilac, nosilac malo duže kose i minđuše u prvoj godini i moj drug. Isprva sam se ponadala da će uzeti ona govna jer je, jel'te, dzentlmen, međutim, on izgovara ključnu rečenicu: ''Maro, ma kakva govna sa tobom da putuju, gledaj samo pravo, čuvaj častan kraj'' - progovorila je donekle Yu grupa kroz Borisa, a Boris je definisao mnogo o životu tada, a da, verujem, toga nije bio svestan (jer verujem da je, kao i svi mi, tada samo iščekvao pauzu).

Jer uvek postoji kraj hodnika i mesto gde govna odlaze. A ja nastavljam pravo, otvaram vrata , izlazim napolje i odlučno skidam mantil!

Čist vazduh RULES! 

петак, 7. децембар 2012.

Govor mojim studentima


Hajd' kad sam već krenula...ovo je moj govor, ili tačnije nešto najpribližnije njemu, koji sam kazivala kako bih ohrabrila svoje studente da izadju na pozornicu. Reč je o studentima Scenske i lutkarske umetnosti.


    Драги студенти, ја знам да да међу вама постоји велика већина оних који никада нису стали овде где ја стојим(на сцену). Знам да је разлог томе најчешће страх пред непознатим. Ја не знам како је осећати тако нешто, никад у себи нисам имала тај осећај. Не знам, али верујем да вам је тешко. Не знам и зато јер је управо ово место оно где се осећам најлагодније. Знате, када станете овде, све је ваше. И то није пука фраза. Сви чекају ваш следећи миг, сви помно прате сваку изговорену реч, сви вам се диве јер сте управо ви онај кога светла обасјавају, док су сви они у тами. Ово је место где вам се ништа лоше не може догодити. Овде места злу нема, овде је све ваше и ви сте главни до аплауза. Има ли лепшег места од сцене: људи су дошли само због вас,желе да буду као и ви, заборављају своје проблеме и предају се проблемима једне Антигоне, Клитемнестре, Ане Карењине, Нине Заречне.  Чините да се бар на тренутак неко боље осећа. Ја можда не знам пуно о страху, али једно сигурно знам-ово није место ког би требало да се плашите. Ово је место где треба да вежбате, јер је у бити свега вежба. ''У почетку бјеше вежба'', рекао је Боро Стјепановић, и био у праву. Све се да савладати и све се да научити. Ја не желим да вас приморавам да постанете силом глумчине, али желим да вас научим да, једног дана када будете ушли у вртић, постанете довољно добар глумац да се ваша деца поред вас осећају најспокојније, да умете да своје проблеме оставите испред вртића. Да поносно уђете у вртић, насмејани и расположени као никад, било да тог дана имате главобољу, зубобољу или слично. Деца осећају, а не дозволите да код вас осете лошу енергију. Немојте ви бити ти који ће испред њих стајати и неће знати коју глупост следећу извалити. Научите овде да будете сигурни. Научите да владате ситуацијом. Привуците нечију пажњу. И ви сте већ довољно глумац. Бар за шестицу. J

понедељак, 26. новембар 2012.

Malo mog arta

Pošto je već 1.53, ja bi trebalo da spavam malo jer sutra me čeka puno pozorište studenata koji čekaju da im objasnim pojam bespredmetne radnje, a sve to od ranog jutra pa do duboko u vreme kada se moje drugarice polako bude i započinju svoj dan (tamo od 7 do 12.30 zemaljski govoreno), neću ništa pisati. Slušam Morisija, pišem neke statistike i boli me uvo! Ponosna sam na fotografije koje sam uradila ovih dana, pa ću ih okačiti i ovde, uživajte, mojih 13 pratilaca, pejnfli su bjutifl! :))))







четвртак, 22. новембар 2012.

Dozvolićete, ali kada čoveka upucaju, teče krv

Predivni, predivni i naddivni Sputnik ljubav i magnifisent Murakami! Ovo nikako nije post o Murakamiju, on zaslužuje posebnu odu, i o tome, cross my heart, obećavam da ću pisati. Inače sam zaljubljenih u njegove knjige. Najpre je sve počelo sa Norveškom šumom, upoznavanjem Japana i ulazak u više nego bizaran svet Harukija Murakamija. I druženjem sa jednim realnim Vatanabeom čija sam bila Midori, ali to je već u rubrici ''skroz van teme''. Sada sam u raspoloženju Sputnika. Maaaaagična knjiga! Savršena za autobus, kafić, za uz neku kafu, apsolutno opuštajuća, nenasilna i tera vas da okrećete strane. Elem, post nisam htela zapravo ovoliko da ispisem o knjizi, samo jedan citat iz knjige mislim da je dovoljan. Mene je kupio.

  ''Jednom davno, na premijeri filma Divlja horda Sema Pekinpoa, na konferenciji za štampu, jedna novinarkaje podigla ruku i postavila pitanje: ''Za ime sveta, zbog čega ste morali da prikažete onoliku količinu krvi?'' pitala je strogim glasom. Jedan od glumaca, Ernest Borgnin, pomalo zbunjen, odgovorio joj je: ''Dozvolićete mi, gospođo, ali kada čoveka upucaju, teče krv.'' Ovaj film je bio snimljen u vreme kada je vijetnamski rat bio na vrhuncu.
Volim ovaj citat. U njemu je sasvim sigurno sadržana suština stvarnosti. Prihvatiti ono što je teško razdvojivo kao takvo i krvariti. Pucanje i krvarenje.''

среда, 7. новембар 2012.

Радост живљења


Evo jednog sastava koje me je zamolilo jedno lepo dete da mu napišem jer je imalo pismeni na tu temu. Sad sam ga slučajno otvorila, pa rekoh da ga ''metem'' ovde, nije loše za jednu peticu. :) 




    Дубоко верујући у истинитост исказа да се стварна,свакодневна и непресушна радост живљења не може записати на папир, а да притом не изгуби своје ентитете који је чине да буде управо то што јесте, са стоичким миром сам се ипак упустила у авантуру свођења нечег неухватљивог и претварајући га у ''мртво слово на папиру''. Још увек нисам сигурна може ли, али покушавам. Покушавам још да се сетим свих ствари које ме чине срећном. Свих људи који на било који начин имају удела. На питање у чему се састоји радост живљења, мислим да би вам свако данас рекао да је здравље највеће богатство, да је бити срећан срж, да мало пара уме много да допринесе. Све су то јако опширне ствари које за собом вуку неке нове. А и то није нешто због чега ће неко скакати свакодневно од среће, сложићете се. Радост живљења пролази и промиче нам свакодневно, мала је, неупадљива, али увек измами осмех. И увек се јавља на тренутке. Тренутак када седим са пријатељима у кафићу и када крене баш та песма, она која пева о мени,тренутак када схватим да ти пријатељи, који управо причају о протеклом часу биологије и напуклом нокту, да ће они заправо увек бити ту. Тог тренутка сам срећна због тога. Несвесна да сам срећна, али јесам. Јер ја волим своје пријатеље. Волим своју породицу. Волим што су ту, што постоје, и што ме загрле када их требам. И волим све наше мале и наизглед безначајне ритуале, интерне форе, концертне карте, уврнуте фотографије и безразложно смејање наглас. Јер је све битно. И све се рачуна. И чекање на аутобус, и ишчекивање Нове године. Јер без обзира на све, добро је знати да ће неки људи увек бити ту. То јако прија. Као тридесетоминутно туширање врелом водом или осећај када ти се нове шишке заиста свиђају. Да и понекад ухватите себе како се свађате са неком својом драгом особом, и да у тренутку свађања само се благо осмехнете и схватите баналност ситуације, окидач који подстиче на тај повишен тон? То је управо онај тренутак када схватите како је заправо лепо имати неког са којим ћете расправљати и највеће небулозе и правити од тога велику ствар. Јер то тада и јесте велика ствар. Али са том особом ћете вероватно имати још много испијених кафа, просутих кафа, кашњења у договорено време, вечитог неслагања око тога да ли су бољи Битлси или Ролингстонси. И можда је највећа радост управо што око таквих ствари никад не можете добити тачан и само један одговор. Можда је највећа ствар најлепших ствари то што се не дешавају једном у животу, него управо свакодневно, а ми их само некад приметимо. И можда је ова тема непресушни извор о којој можете написати много а да заправо не кажете ништа, управо јер је неизрецива.  Желела бих да је ипак назовем ''Уметност живљења'' јер мислим да је то најподесније. Тада бих описала много практичних савета на које би требало да обратите пажњу, а на које сам сигурна да не обраћате. И зато вам промичу. Зато вам дани личе једни на друге, осећате како изнова и изнова проживљавате један исти дан. Тада бих написала причу на ту тему. Да докажем да може да сване ново јутро, само га треба приметити. Приметите, и радост ће бити већа! Пронађите нечији лик у облаку, обратите пажњу на све оне старе радње и занате који су тако стари и тако тужни, занати попут прављења воска или старе продавнице дугмади.

Чудесно је и ово лето у октобру. Прелив боја и моји нокти који се понекад слажу са лишћем. Вероватно ћу сада изаћи из куће и направити гомилу црно-белих фотографија. Јер неке црно-беле фотографије су толико добре да се никада нећете запитати које су боје на њој. Наслутићете. Јер је то поента. И када вам нешто фали да би слика била потпуна, употребите машту, додајте сопствене боје. Мешајте, истражите и пронађите одговарајуће. На путу до њих, осетићете радост тражења оног потребног. Јер се за праве боје живи. А док не дођете до њих, размислите о црно-белој, није ни она лоша, можда се у путу до боја заљубите и вечно останете у црно-белом. Шта ћу кад сам романтик!

недеља, 28. октобар 2012.

I dođe i prođe i sajam knjiga

Volim sajam. Volim sve u vezi sa njim. Volim dugo spremanje za njega, volim mesec u kome se održava, volim kada skupim novac i konačno odem. Sajam. I knjige koje kupim, i knjige koje bih volela da kupim, a ne kupim, i knjige čije mi se korice dopadnu pa poželim da ih kupim ali ih nikad ne kupim jer znam da ih verovatno nikad ne bih pročitala. A samo zbog korica je sigurno neću kupiti. Pažljivo biram garderobu za sajam. Obavezno ponesem hranu. I volim kada se vidim sa dragim ljudima sa kojima se vidjam samo kada sam u Beogradu. Iako je sada na sajmu izložena gomila ''ružičastih'' knjiga ''ružičastih'' autora, ja opet nekako pronadjem svoje parče zemlje. Svoje štandove i naslove. Na njima rade dobri ljudi. Sa njima ponekad ćaskam i oni mi poklone bukmarkere. A svi vole bukmarkere. Na sajmu provedem čitav dan, stignem da se umorim i odmorim, da se izgubim i pronadjem, i naravno da odem na deo gde prodaju antikvarne knjige. Omiljeni deo. Intimno izdvojen, liči na državu za sebe. Ove godine nisam mogla da ga pronadjem isprva, pa sam to glasno prokomentarisala sa svojim drugom Milošem, i to je čula devojka koja je hodala iza nas i koja nas je uputila na rajt plejs. Što dokazuje moju teoriju-dobri ljudi dolaze na sajam, frendli su i najs.

Volim kada odem na sajam, a volim i kada se vratim. Obično se jako kasno vraćam, a u mom gradu tada pada kiša. I žuti most dobija neki sjajičasti sjaj. Obično se vraćam sa mnogo kesa i ruke me bole, jedva dočekam tuš i kičma mi se polako mrvi. Sada sam uhvatila sebe u autobusu kako razmišljam o knjigama koje sam kupila. Nije puno, kao što to činim svake godine. Sada sam kupila samo 9 naslova. Držim kesu u kojoj su zbubani svi ti papiri u kojima žive sva ta slova, poređana po redovima, usklađena po smislu. Mota mi se misao proistekla iz praznog novčanika i bola u rukama prouzrokovanog nošenjem teških kesa, ''O Bože, hoću li od ovih slova biti pametnija?'' Hoću li postati pametnija ili samo skratiti vreme. Ali to već ne zavisi od mene, nego od kupljene knjige. Od odabira. Od Danila do Lee Kiš. Od jedne postaješ pametniji, od druge je diskutabilno jesi li ikad bio pametan. Ili s toliko brainy da si dospeo na nivo da Leu Kiš posmatraš kao fenomen, a ne kao literaturu.

Svakako volim dan kada je sajam. Ove godine Haruki Murakami mi je bio najviše na listi i kako vidim, čitaću ga dosta ove zime. Krležini Glembajevi će takodje upotpuniti mesto na mojoj polici za knjige, dok knjiga Kita Ričardsa zauzima posebno mesto, što zbog toga što je drag mi poklon, što zbog sjajne posvete, što zbog lavli Kita. Uh, pa lepe naslove uzeh ja! Jeste da sam pojedinih delova tela i previše svesna jer pulsiraju i imaju tragove vuče kesa, ali proći će i to i sada nastupa vreme odmora. A odmor traje dok traju zalihe! :)

Sajam vuče posledice vuče teških knjiga.

Sa tom rečenicom bih završila post. Uputstvo: 1. ''vuče'' akcentovati dugouzlazno, a 2. kratkosilazno.

P.S. Post je pisan pod dejstvom pucketavog najlona koji dobiješ kad kupiš nešto lomljivo.

понедељак, 1. октобар 2012.

ČAJRUM najt

Ako prerasteš obuću i odeću, ako prerasteš određene situacije i događaje, možeš li da prerasteš određene ljude?

Mnogo mi se ovo mota po glavi. Nekad sam hvatala sebe kako se u toku razgovora sa nekim samo iskljucim. Pa sam onda shvatila da to ume da bude nekulturno, i eliminisala taj fenomen. A sada poželim prosto da ga vratim. Da u toku razgovora sa određenim mozgovima prosto porastem toliko da kažem sama sebi:''Eeeej, ma daaaaaj!'' I da odem. Da odvojim par ljudi sa kojima mi je prijatno da popijem kafu, bez osude i ostalih zajebancija, prosto, da popijemo kafu. I mrzim neprijatne tišine. Znate ono kad se sa nekim dugo ne vidite, već je svako krenuo u nekom drugom pravcu, i onda se ponovo nađete. A teme presušile. A nekad ste bili prijatelji. A sada...pa čekaj, kao prijateljstvo je za ceo život? Ili traje dok me ne izbrišeš na fejsu? o.O

Ljudi vole do besvesti i sklapaju kvaziprijateljstva za ceo život, dele imaginarne probleme sa kvaziprijateljima, zajedno očajavaju za ''kintu'', ''cimaju'' se za posao i osuđuju one koji svoju kafu piju u kafiiću, jer je to ''luksuz'' koji oni ne mogu da priušte sebi. A onda odu lepo na jedno putovanje oko sveta, gube svoje skupe mobilne telefone, idu na koncerte, jer može im se. A sutra kukaju za 'leba. E, važi.

Prerasla sam izgleda, šta ću. Nekako mi sada lepše zvuči Milford čaj u Pabu dok pada kiša ili sneg od klošarenja i žickanja za pivo. Ali ne gledajte vi mene, snoba, ostanite andergraund, možda i pronađete sebe u supi. Žutoj, to se podrazumeva!

P.S. Nema mnogo veze sa temom, zapravo nema nikakve veze, ali večeras me oborio čaj od nane sa rumom, koga sam u naletu inspiracije nazvala ''ČAJRUM'', zvuči onako istočnjački, pa mi zanimljivo! Pa otud takav naziv posta. bezveze, a lepo sam htela da stavim naslov ''Glupi post''. Pf sad.

недеља, 23. септембар 2012.

Videla sam lično lak za kosu Lidije Vukićević! I nju upoznala, ali to je manje bitno. Za danas-dosta!

Nema veće sreće...

...nego kad pevaljka u mikrofon kaže ''Pozdrav za društvo'' a ti u tom društvu, ijaaaaao! A puna šatra naroda!

среда, 19. септембар 2012.

Iz sveg glasa

Već prođe jedan. I sigurno si legla.
Ko srebrna oka Mlečni put noć studi.
Ne žuri mi se. I munja-telegram
nema zbog čega da plaši te i budi.
Kao što kažu, incident je rešen.
Ljubavna barka o stvarnost se zdrobi.
Mi smo prečistili, I što da se dreše
uzajamne boli, uvrede i kobi.
Pogledaj samo kakav je mir nad svetom.
Noć zvezdanim sjajem nebesa skor osu.
U taj čas odustaješ da protumačič sve to
istoriji, vekovima i kosmosu.

Vladimir Majakovski

понедељак, 10. септембар 2012.

Matićev šal Muštikli

Za godinu 2012. sam dobila Matićev šal. Pomešana osećanja. Ona sreća i ushićenje koje polako prelaze u tugu i jesenju setu. Ali divno je. Sve. I kafa sa mojim divnim prijateljima slikarima u dobro poznatom nam mestu, i po koji list koji gazim po ulicama, i jesenje boje koje imam potrebu da stavim na sebe, i Šal koji će me uskoro ogrejati iako to još uvek čini sunce i prilično je toplo. Meni je duplo toplo. Meni je tako žao kada  ljudi vide nešto što sama ne vidim. Kada bolje, više i dalje vide moju budućnost nego ja. Ja je ne vidim toliko jasno. Moja budućnost je sutrašnje književno veče u biblioteci, ili ispit u subotu, dalje od toga ne umem. Ume ponekad moj rokovnik, ali ja ne. I ne volim pitanja tipa šta planiram sa daljim radom. Ne znam. Možda nešto očekujem, ali me to plaši toliko da ne smem da kažem to naglas. Jer ako kažeš, onda ili postaje istina, ili postaje želja ili nekako volšebno pobegne i onda si svakako tužan. Ovako lepo ne znam. I to je istina.

Dobila sam Matićev šal. To je jedna lepa književna nagrada koja se svake godine dodeljuje pesniku do 27 godina za najbolju objavljenu prvu zbirku pesama. Moja zbirka se zove ''Soba modrih boja''. To je jedna lepa mala knjiga. Rekla bih ''knjižica'', ali ne želim da neko kaže kako sam, eto, književnik, a koristim pleonazam. Ali zaista jeste knjižica. Mala knjižica. Ups, pleonazam. Šta ću, nek bude da je namerno.

I ne umem da pričam o svojoj knjizi. Matić kaže da pričanje o poeziji stvara novu poeziju. Poezija o poeziji. Nema veze, moraću onda da stvorim neku novu poeziju pošto će me svakako pitati ponešto o pesmama. I tada ću sedeti samouvereno u garderobi koju sam odabrala za taj dan. a još ne znam šta da obučem. Nikad nisam ovako nešto bitno dobila. Mislim, dobijala sam nagrade u pozorištu na raznim festivalima, i sve su mi drage, ali za ovu mi je izgleda jako važan izgled. ne mogu da protumačim sada sebe. Nisam jasna.

Idem da pišem pesmu. Jer glumci kad je kasna noć, oni pišu pesme. Ili slikaju nešto. A ja ne umem da slikam. Ali imam lep dzez u sobi. Modrih boja, naravno. 

недеља, 2. септембар 2012.

U žutom autu dodje...

Jesen! Radujem joj se. Trenutno jesam nezainteresovana i malo letargična, ali joj se ipak radujem. Izlazim i nema me...pa celo veče. Idem da gazim žuto lišće Moravskim parkom i da mislim kako je sve to tako relativno, a možda mi još nešto sine usput. I idem da pričam o umetnosti, o prolaznosti, o bivšem, o budućem, o mogućem, o sadašnjem, da i to konačno sažvaćem. Verovatno ću u dzepovima imati žvake, verovatno ću staviti neke naočare, verovatno će na šafl ići Smitsi. Potpadam pod utisak. Pronašla sam neki novi blog, momak zdravo piše. Zdravo koliko i ja. I tako kako madam Bovari živi u meni,  ja sam tužna sad zbog njega. Ali nekako je nedelja, nedeljom si tužan. Koliko god lep dan bio, ima nečeg sivog u sebi. I tužan si. A ja sam jedna od onih koja voli lepe i tužne stvari. Tužne zato što su lepe a lepe baš zato što su tužne. Da je drugačije, pronašle bi svoje mesto u žutoj supi i više ništa ne bi bilo isto.

Da  li ste čuli ovo pre? Ako niste, ponavljaćemo gradivo. Pokušajte da se nadjete u žutoj supi.

четвртак, 30. август 2012.

Nazovimo stvari pravim imenom













Prva, čitaća, mizanscenska, kostimska, svetlo, italijanka, generalna - sve je to PROBA

Uh, što volim prve probe, pa nemate pojma! Proces, početak, kada krene da se radi na nečemu, prva ideja koja se obično razlikuje od finalnog proizvoda, ali u dozvoljenim granicama. Rifreš starih prijateljstava i sklapanje novih, bivše i bivstvujuće afere, prošli gegovi, dosta kafa i cigareta. Prve probe su najbolje. Imaju neku draž u sebi.

Recimo, meni je jako zanimljiva prva čitaća.Tada se svi sakupimo oko jednog velikog stola i svako ispred sebe ima tekst, olovku, kafu i eventualno pikslu. Tada gledamo tekst, upoznajemo se sa našim likom i ostalim likovima, uporedjujemo broj naših sa rečenicama ostalih kolega, ne zbog sujete, nego prosto zbog onog  osećaja blage uzvišenosti. I sve je to onako ''Ofrlje''. Reditelj obično ima neku ideju i priča ko bi kakav lik trebalo da bude. E to je momenat kad glumci obično postavljaju glupa pitanja, verovali ili ne. Ali iz čistog neznanja. Dobro, kad bih birala reči, verovatno bih rekla da su pitanja isuvišna ili nepotrebna. Pitanja tipa:''Je l'  moj lik, prosto rečeno, malo tupav?'' ili ''Kako da izgovorim ovo ''Da''?'' Ali dobro, sve se to prašta jer je to prva proba.  

I tako te čitaće traju za tim velikim stolom kad je kafa pored teksta. a onda dodju probe na sceni. E tad je tvoja solja smeštena na proscenijumu, zauvek odvojena od teksta koji je sad u rukama suflera i već uveliko ispodvlačen i pogužvan. I oni se možda nikada neće sresti. I u tome je njihova tragedija. Šolja sada stoji negde gde nikom neće smetati i koju će glumac zadovoljno guckati dok Veliki nešto priča o liku, to je ona pauza koja se meri sekundama. I onda sve kreće ponovo. 

Da, uvek sam volela i one probe koje zalaze malo u krajnost. One koje se zakazuju u 7 izjutra. Tad si obično bunovan, u trenerci i upravo tu prvu jutarnju ispijaš na daskama. Možda te rane probe volim jer volim i prvu jutarnju kafu, a volim i pozorište. Kafa u pozorištu. I još prva. A volim i probe koje se zakazuju prilično kasno, tako oko 22, 23h. To je recimo idealan završetak dana. Tada sam recimo celi dan bila na fakultetu, jela u pekari, vozila se prevozom, pila brze kafe, imala iscrpne razgovore, opet uhvatila prevoz i na pitanje:''Ideš li konačno kući?'', je bih odgovarala:''Ne, idem u pozorište, imam probu''. A ljudi bi se obično sažalili nada mnom jer tada imam podočnjake i ne stižem da odmorim. Nekako volim tada te podočnjake, znam da sam ih zaslužila radeći ono što volim i dragi su mi. nego, proba uveče. Prazno pozorište, uključeno svetlo i na mestima gde ga uvek ima, ali sada je neophodno. Mir, tišina, nigde žive duše. Vreme kad grad spava. Vreme kad se krše klauzule o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama. Radi se progon, pa pauza. Kafa. Pa opet progon. Pa pauza. Treba mi nešto slatko. Tri je ujutru, rade samo trafike, a i njih treba pronaći. Idem sa Marijom, nema nikoga u obližnjem parkiću sem pasa i čoveka u mantilu. Deluje bezopasno i voajerski. Ja se ne obazirem, ali Mariji je smešan i isprovocirala bi ga. Ja je povučem sa sobom, kažem da treba da krenemo, ljutiće se Veliki, proba je ipak u toku. I te probe traju do kasno. Ne znam za vas, ali meni je tri prilično kasno. I pešaka se vraćam kući. A ne bi trebalo. Ćuprija je previše tiha, trebalo bi da uzmem taksi. ali nikad ne uzmem. I stignem nekako čitava. I odem pod tuš. Sperem asfalt i prašinu grada a osećaj zadovoljstva zadržavam. On ostaje za sutra.

Postoje dobre i loše probe. One kad si neispavan, kad ti tekst loše ide. tekst je bitan kod italijanki. Da, italijanka. To su one na kojima se prati tačnost izvedenog ali ne i kvalitet. Bitno da je tekst u redu, sadržaj. Grubo nabacano. Njih ne volim. tehnički su neophodne, ali mi nisu ''srcu drage''.

Kostimske obožavam. Ulazak u kožu lika i osećaj je kao da sedim na brdu karamela! Smejem se kao lik, zakopčavam dugmad kao lik, imam njegovu frizuru i satima, satima se gledam u ogledalu. LIK! 

Generalne su mi uvek smešne.Tad svi očekuju da sve bude tačno i baš kako treba, a nikad nije tako. Svetlo ne krene kad treba, zavesa ''Nešto neće'', muzika kasni, neko od kolega stane sa tekstom i krene da se cereka na sred scene pa tako zarazi i ostale, i sve lepo ode u Honduras. I leeegendarna rečenica Velikog:''OPUŠTENO,IMATE JOŠ 48 SATI DO PREMIJERE, VREMENA IMA, SAMO SE VI ZAJEBAVAJTE!'' Hlerius! P.S. Nikad ne bude tolika katastrofa kao što kažu. Dobro, možda malo. :)

Probe su najbolje. Suština. Umetnost. Čas anatomije dr Nikolasa Tulpa. Svi se skupe i posmatraju leš. U tome je čar. Hajde da istražimo korpus. Da mu otkrijemo svaku poru. 

Uvek sam govorila da su probe umetnost a predstava produkt, ono uvežbano, naučeno, već proživljeno i upakovano. Sa mašnom. Proba je upravo umetnost stvaranja. Svetlo koje kasni, zavesa koja ne radi, prosuta kafa, svadja, afera, bezrazložno cerekanje, loše namešten kostim ili perika. Loše izgovorena rečenica. Pa dobro. Pa opet loše. Postizanje onog što želiš. Ulazak u lik. Ulazak u prostor. Ulazak u zgradu pozorišta. Ulazak u salu. Jer kreće proba. Psssst!

понедељак, 30. јул 2012.

Svi smo mi pomalo Glembajevi

Pa jesmo. Samo je sve manje gospode. Samo pogledajte oko sebe, u svojim prijateljima, u familiji, u ljudima od kojih kupujete hleb i cigarete. Glembajevština cveta. Ne da se videti odmah, morate ući malo u srž, morate upoznati materiju (da ne kažem patologiju). Ona svakodnevno hoda ulicama, pije ono što vi pijete, ima probleme koje vi imate i ponekad je ono što ste i VI. U damama ćete često prepoznati Barunicu Kasteli.  Ona je tu, izgleda besprekorno, kao da je ispala iz reklame za prašak. Savršena i boli je ne bole. Boli bole one oko nje, ne i nju. Ona ide ''sama'' na letovanje, ona je ''nezavisna'' u svom životu, ona nema stege i ništa je ne muči. A oko nje je čitav zaplet. I ona naravno ''ne zna ništa o tome''. Jadna.

Pube takođe viđate. Obično se motaju kao mačori oko matorih Glembaja, kojih takođe ima podosta, i čekaju svoj deo. Novac igra veliku ulogu u njihovom životu. Oni su sporedni, ali jako bitni likovi. Dinamični motivi.

Takođe srećemo Silberbrandte. E, oni su mi možda i najdraži. Ljudi, kojima je moral najbitniji i kojima je vrlo žao što isti ne poseduju. Stalno daju savete, uvek su tu da pruže podršku i koji najčešće imaju ime Boga u ustima i nikad u svesti. Oni su uglavnom ljudi sa kojima ''sama'' Barunica Kasteli ide na letovanje i živi svoj nezavistan život. Ali to je sve nezvanično i verovatno da nije ni istina. Hajde, molim vas, čisto raspredanje  laži o uspešnoj poslovnoj ženi i izuzetno visokomoralnoj i greha-oslobođenoj osobi!

I naravno, Leonea svuda, pa i u  meni. Šta ćete, svi mi grešimo. Kaže Leone: ''Mjesto da sam matematičar-ja slikam. Sa tim raskolom u sebi, šta mogu postići više od diletantizma?'' 

Raskola u svima nama koji smo slikari a matematiku volimo (ovo je žešća metafora jer ja matematiku nikad nisam volela). Ali kapirate poentu. Pronađite se i zamenite reči. Lako je. Blago vama koji to ne posedujete. Koji se svakog jutra budite i rado ustajete. Rado pijete svoju prvu jutarnju kafu znajući da će vam dan biti sjajan. Pa i ako ne bude, bar ste tog dana bili matematičari. I bićete i sutra. I prekosutra. Možda bolji, možda lošiji. Ali bitno je da ste matematičari.

A teško vama fariseji, licemeri koji svakoga dana morate uvežbavati svoj savršeni osmeh. I nemojte da vas lažu-nije loše lažno se smejati! Samo lepo uvežbajte i nikako ne može da bude loše. Pa mic po mic i navići ćete se na činjenicu da biti slikar i nije tako loše. Daleko ste od matematičara, ali dobro je i tako, ne daj Bože da ste možda nekim slučajem...glumci recimo. Uuuuh, to nikako ne biste hteli. Zato glavu gore, Glembajevi, samo polako. Pronađite nešto u toj glembajevskoj kući i divite mu se. Ima ga, sigurno.

Glembajeve zapravo ne morate mnogo tražiti i ulaziti u srž-samo se okrenite oko sebe ili jednostavno pogledajte u ogledalo.Samo je bitno koji su matematičari, a koji slikari. I eto, znala sam da ću do kraja ovog pisanija izvući poentu da smo zapravo svi MI i svi Vi Glembajevi.

 I naravno, znala sam da ću doći do istog pitanja: što li ja pišem ovo kad ja pisac nisam? Što glumim te osmehe kad glumica nisam? I sa tim raskolom u sebi, šta mogu postići više od diletantizma?



понедељак, 16. јул 2012.

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko načina mogu tumačiti i svaki put kad gledam seriju, pronaći ću neki novi bezizlaz. Ma koliko te rečenice bile loše odglumljene. Svašta. E sad, ne želim ja da branim seriju, taman posla, svi mi imamo neki ukus ili bar iščašeni ugao ukusa, svima nam se nešto svidi a nešto ne. Nego lepo da se ogradim i da pokušam da objasnim zašto je tako često gledam i zašto volim da mi sa njom počne dan.

 Jeste li nekada gledali film o devojci koja šeta gradom, gazi barice, ispija kafe u kafićima, ima svoje prijatelje, toster i probleme? Koja može da bude bilo ko od nas, pored nas, a opet ne mora da bude niko sem toga što je? I da na kraju ostane upravo to-devojka koja prolazi nekim gradom i na kraju-ode. Ja recimo volim te priče, privlači me to. To sam pronašla kod ovih devojaka. Želja za upadanjem u kolotečinu i istovremeno bežanje od iste jer si prosto previše kul da bi upao u to. Neizostavno nedešavanje ničega jer, hej, svakodnevno nam se dešava da nam se apsolutno ništa ne desi. I ti dani umeju da budu lepi. Tada obično pričamo o svakodnevnim dešavanjima, ispijamo kafu i slušamo Billie Holiday. Da, Billie! Ona se dosta čuje u filmu. Upućuje na usamljenost, blagu glavobolju, dim u prigušeno svetlo. U kafiću, u stanju duha, svesti, svejedno. Crno-beli filmovi koje gleda Mima, glavna junakinja, su najpre dobro odabrani, a samim tim nadograđuju njen lik i tako joj malo više ulazimo u srž. Nepopravljivi je romantik, ima svog Damira, ''Dzordza Bejlija''(koga će verovatno voleti do smrti), u koga veruje i kome se uvek vraća. Neću da pričam o njemu(njega tumači mladjani Kičić), on je frajer sam po sebi, ostaje tru sa svojim psihozama i iščašenom ljubavlju koju oseća prema njoj. I ono što možda najviše cenim-UNHAPPY END! Ko je bolesno gledao seriju iznova i iznova, može da primeti da serija počinje i završava se istom rečenicom:''Šta je Sofija, tražiš dečka? Tražim ga i ja, pa ne kukam''. I tu ja nabacim onaj blagi osmeh jer znam.

Verovatno ću još razlagati teorije o seriji, ali sad mi se neviđeno spava. Verovatno ću pomenuti i slike koje se pojavljuju kao slike Andreja, koga tumači Boris Milivojević, a ja do dan-danas nisam saznala ko je real artist. Ali drugom prilikom. I verovatno će biti reči o neverovatnoj kuljnoći lika i dela Gordana nam Kičića, jer je ovo jedna od boljih mu uloga.












Ovako bih samo završila sa omiljenim frazama iz serije, kao npr.
-''Pa ja bih te kresnula. Da te demistifikujem''. Mima
-''Pali, mangupe, u tome si najbolji''. Mima
-''Je l' te bolela ta vakcina?'' Žika, i ubedljivo najgenijalniji i istovremeno najgluplji upad na svetu! :)
-''Šta je, Sofija, tražiš dečka? tražim ga i ja, pa ne kukam.'' Mima, i već gorepomenuto


-''I to sa kim, sa Stefanijom! Sa musavom Stefanijom! Sa TRUDNOM, musavom Stefanijom!'' Mima
-''Andrej, šutnuću te tako jako, da ćeš mnogo da plačeš'' i moja omiljena!

Preporuka: Pronadjite seriju i dajte joj još jednu šansu. Obavezno se lepo namestite dok gledate. Imajte pri ruci nešto slatko. Udjite u kafić Fox i pogledajte ko se sve nalazi na zidovima. Pronađite sebe u žutoj supi. 

понедељак, 2. јул 2012.

Zašto glumci nikad ne kažu kako je dobro biti glumac?

Pa stvarno, zašto? Od većine glumaca ćete čuti kako je to ''gadna rabota'' i kako se ne'š  'leba najesti od toga. dobro, tu su u pravu, 'leba mnogo i nema, ali ima vina, aplauza, smeha, suza, ljudi, polomljenih rekvizita i uvek neka premijera. Zašto uvek postoje odgovaranja mladih ljudi da se time ne bave primarno već da im to bude neka vrsta hobija? Može i tako, ali osetiti radost ustajanja rano izjutra, ispijanja prve kafe upravo na daskama jer je toliko rano da prosto niste imali srca da ustanete još ranije i spravite sebi kafu, pa ste istu morali popiti tek na daskama-prosto je nemerljivo! Sve ima svoje, ali hajd' da nam neki glumci govore o radu i stvaranju jedne predstave i njenom procesu. Uvek sam govorila da je to zapravo umetnost a ono što se odigra na sceni, što publika vid, je čist nusprodukt, dezinfikovano, očišćeno i sredjeno. Ali da biste razumeli to konačno, morate znati proces njegovog nastajanja, kroz šta je sve prošlo, šta je sve trebalo da bude a ipak nije pa je na kraju ipak postalo to što jeste i upravo takvo kakvo jeste. Kao glumac morate poznavati svaki rekvizit, njegovu priču i istoriju, njegovu slabu tačku iliti kako ga nikako ne smete tretirati. Morate mu znati mesto jer on samo tu ume da stoji. Morate imati bezbroj crta i tačno izbrojenih koraka, uvežbanih do savršenstva. Morate poznavati svoje daske, legnite najbolje na njih. Tako ćete najbolje osetiti težinu lika koga tumačite. I naravno, morate poznavati svoje kolege. Oni su bitni i svako je individua za sebe, svako stvara umetnost na svoj način. Spajanjem više takvih umetnosti dobijate ono najčistije u svom obliku-pozorišnu predstavu. Kao glumcu, date su vam odrešene ruke da stvarate, isprobavate, pravite od zamišljene gline svoj lik koji ćete kalupiti u svoj prostor. Možete raditi šta želite, isprobavati razne osobine, stanja, raspoloženja. Možete biti svako. Morate biti neko. Probajte da se setite ko ste.

Neću završiti ovo klasičnim hepiendom. Gluma jeste nešto najlepše. Budite glumci, ako umete. Lako je. ''Teška gluma...samo ko ne zna'' -Branko Pleša.

Nešto kao P.S.  Kada toliko duboko zadješ u igru, zaboraviš koliko je sati, zaboraviš da te mama zove jer je zaista kasno i sva su deca već u kućama. Ti si ostala napolju. To je tvoja igra. Tvoj ručak od blata, tvoj imaginarni muž i imaginarni problemi.

Zato.

Jer se zaljubiš u igru.

Zaboraviš na mamu.

Jer je najukusniji ručak od blata. 

четвртак, 28. јун 2012.

Omiljena pesma

Ljudi imaju neverovatnu potrebu da definišu omiljene stvari. Da se opredele. Da kad ih neko pita za nesto omiljeno, odmah odgovore, inače su prosto nedefinisani, i kako će takvi da funkcionišu. Eto na primer pitanje omiljene pesme omiljene grupe. Hajde neka to budu Bitlsi. Dosta volim drage mi Bitle ali nikako da se opredelim koja mi je favorit. Eto npr. kad sam krenula da ih slusam, bese to nekog subotnjeg dana u ljubicastim sobama, znam da sam se istog časa naložila na pesmu Girl. Rekoh to je to, Lenon peva o meni! Jednom ću završiti na Kalemegdanu sa gitarom i pevaću ovu stvar iznova i iznova. I dogovor je bio još da moja dobra Co izvodi ono ''ccccc'' koje se čuje posle uzdaha o The devojci. Ali to je već druga priča. Priča koja prati pesmu. Kad god sam neispavana, u krevetu dok pada sneg, tu je Only sleeping da me ubedi da je to što radim trenutno DOBRO i da jedini napor koji trenutno mogu da učinim je da siđem i spravim sebi dobar stari zimski valcer čaj. Jer pada sneg. A onda, u jednoj epizodi sam imala jako ljubičasto stanje. Tada je recimo Nowhere man bio prava stvar, dok Obla-di obla-da predstavlja njen kontrast. Eleonor Rigby je ja u najvećoj mogućoj gužvi i neorganizaciji dok je Penny Lane  kafa posle gužve i neorganizacije. Kada je krenula zaokupljenost Murakamijem, Norwegian wood mi je bila stalno u glavi, u hodu, u prstima, a ubrzo posle nje i Michelle, jer me je baš jedan Mišel i navukao na Murakamija. Čisto strujno kolo. Bitli su magija, način na koji su stvarali, nosili svoje šašave frizure, nadmudrivali se, delili po dualnim klanovima i imali svoji Joko. Imali i svog Ringa koji me uvek oraspoloži dok peva Octopusa. Njega mi je uvek bilo žao. Zarobljen iza bubnjeva i baš je morao da se namuči prilikom flertovanja sa lepim curama iz pubblike. Zamišljam da je zauzimao neki jako nezgodan položaj kako bi mogao i da svira i da se smeška odijensu. Nego otišla sam od teme. Omiljeno. Nema ga. Volim Bitlse, ali pesme su azbuka, od jednog slova ne možeš da sastaviš reč. Slova jeste mnogo, ali odaberi ona koja su ti potrebna da sastaviš željenu reč. Reč koja te opisuje. U jednoj reči. I onda, kad god te neko pita za omiljenu pesmu Bitlsa ti kažeš da ti je omiljena kad si tužan Nowhere man, kad si srećan Occtopus Garden, kad si hardkor Don't let me down, kad si pomalo pijan Strawberry fields forever, kada sredjujes ormar Eight days of week, kada mirišeš (na) proleće Here comes the sun. Mada to voliš i u Nininoj izvedbi. Jer je Nina najveća. Pored Dzenis i Bili. A sada mi je nekako omiljena i dosta slušana Paperback writer. Ali razumite me, knjiga mi izlazi u ponedeljak, normalno je, valjda. Sva sam trenutno pejprbekična. Dakle slušajte. Slušajte i pronadjite deo gde pevaju o vama, gde ste vi. samo opušteno, uz girice i pivo, slušajte. Hope you are enjoy the show! ;)

недеља, 24. јун 2012.

Svakodnevna inspiracija ili inspiracija svakodnevnice

Nešto je previše počelo da me plaši. Dan, jutro, banalnost, belina papira, strah da ne upadnem u kolotečinu. A želim promenu, nije da ne želim. Nje se čak ni ne plašim. Samo je treba pokrenuti. Treba napraviti korak i osećati se dobro. A to sam nekad umela. Sad imam osećaj da samo čekam inspiraciju, koje nema baš uvek. A nju zapravo i ne treba tražiti. Ona je svuda oko nas, u jastuku na kome spavamo, u onom koji leži na podu, u šarenim knjigama koje nam stoje u nekom delu sobe, u perlama, u svećama, u pogledu na svet, u načinu na koji izglvaraš slova Č i Ć, u jutarnjoj šoljici kafe. Da, meni je najčešće tu. U jutarnjoj kafi svašta nadjete (nekad i sundjer, ali to je druga priča, desilo se jednog jutra u jednom jagodinskom kafiću, tri devojke su se sklonile od kiše...) Poenta je da se treba prepustiti. Uzeti papir i olovku, otvoriti novu word stranicu, duboko udahnuti i krenuti. Pa šta izađe. A nešto uvek izađe. Možda bude i ovako nešto, a možda bude i nešto nalik Kafkinom ''Procesu''. Ali, nešto mislim, pa i on je krenuo nekako. I njegov papir je prvo bio beo. I njegovi strahovi su bili prisutni. Svejedno, dobro je imati okidač,nešto što vas pokreće na rad, na pokret. Već dugo je meni to bila šoljica kafe, ali, kao što napomenuh, promene su dobre. Ili zamene. Zamena za toplu šoljicu kafe ne mora da bude čaj, može biti i šolja ledene kafe. Nemojte se odricati stvari koje vas svakodnevno čine onim što jeste, samo pronađite novu lepotu u njima. Sigurno je ima! 

уторак, 12. јун 2012.

Da li da verujem u to?

Da li je stvarno išla uvek sama, nikad do kraja? Nije imala nikoga pored sebe? Zašto baš sama? Možda se plašila tog kraja, nije smela sa njim da se suoči. Možda nije verovala u kraj. Verovala je u put, zezanje, ples, ali to ide donekle, nikad do kreja. Da, definitivno se plašila toga, nije htela to u svom pojmovniku. Onda, kad se sve previše približilo, kada više nije mogla da diše, otišla je. Bilo je verovatno neko rano jutro tada kada je ostavila sve i krenula otpočetka. Nije dotakla ništa što bi moglo da boli , htela je da tako i ostane. Bez kraja,samo fantastična sredina i početak. Novi. Zauvek otišla. I neće doći na jesen kada opada lišće, neće doći na zimu kad je sneg, jer se ne vraća na staro i ne gleda iza sebe. Kažu da nije imala razlog, nije imala kada. A ja u to ne verujem. Mislim da joj je razlog dat, ali da prosto želi da ode, samo da ništa ne zaboli i da ne uprlja svoje ruke, bele kao led. To ona kaže da nije imala razlog. A da li da verujem u to?

петак, 8. јун 2012.

I tako je Ena shvatila da je bolje imati stan nego stav, obukla kaput i zaputila se napolje gde sve je belo, zima je...