Пратиоци

понедељак, 20. мај 2013.

''To bre veliko selo, ima i levo i desno''

Vozimo se ka tom mestu. U našem autu je upravnik, Branka, glavni glumac i ja. Na radiju razgovor o manžetnama iz pedesetih. Ne baš nešto što me interesuje, a nepristojno je da stavljam slušalice ili izvadim knjigu jer se, s vremena na vreme, okrene razgovor i na nas ljude koji sedimo pozadi. Gledam kroz prozor ovu našu lepu Srbijicu majku i pitam se u kakav pičkojevac idem večeras da igram. Selo je stvarno seeeelo, a opština kojoj pripada je još gore dupe Srbije, pa sam stvarno spremna na sve. Dok se vozimo, razmišljam o poslu koji sam završila tog dana. Izmenjala silne neke prevoze, trčkarala tako iz grada u grad, presvlačila se, držala predavanja studentima i na kraju dolazim u pozorište i treba predstavu da igram. A nešto mi se i ne igra. Nešto nemam neki elan, ne golica me ništa u stomaku. Osećam se kao da se vozim po krivudavim puteljcima Srbije i slušam o manžetnama iz pedesetih. Hm.
Stižemo tamo. Doček uz osmeh, pozdravljanje. Kapiram da se svi znaju sa ekipom jedino sam ja ovde ona koja treba da kaže kako se zove. Ok. Smeškam se i gledam gde je wc.
Ljubaznost, kafa, piće, sve onako kako red nalaže i posle toga dođe red da se ode na scenu. Volim ja to sve da isproveravam, da vidim gde mi je rekvizita, šta mi gde stoji, da nije nešto zaboravljeno, pre nego što krenem da ulazim u garderobu, šminku, lik.
Kad sam ušla - majko moja, eto mojih usta do poda! Scena skroz pristojna, ima sve što treba da ima. Garderoba mala, oskudna, ali sasvim zadovoljavajuća. A sramota me je da kažem šta sam očekivala, obzirom na kakvim sam se livadama presvlačila i na kakvim improvizovanim BINAMA igrala! Kroz glavu mi prolazi moj grad, moj lepi, zeleni mali grad koji pozorište i pozorišni život nema već tačno čitavu deceniju i na tu pomisao mi je zaigrao bubreg. Pa svaka čast ljudima! A inače, pošto se ja žešće nisam raspitala gde idem i gde igram, ispostavilo je da je naša predstava deo manifestacije koja ove godine obeležava 18. godina. EEeeeeej! Što znači da se ja večeras takmičim! Pored sveg onog umora, letargije, sivila, ja se prebacim u jedno apsolutno suprotno stanje - odlučim da večeras odigram za medalju! I još kad sam izašla na scenu i videla da ljudi bukvalno stoje jer nema mesta, tek tada me je poneo adrenalin. Publika reaguje, smeje se, aplaudira, a moram da priznam da na mene to jako motivaciono deluje. I tako razbijemo veče.
Posle predstave, bis, pa još jedan, pa još jedan, pa intervju i koktel sa švedskim stolom. Ljudi mi prilaze, svideo im se moj lik. I to je bre lepo! Prija i motiviše. Ja zadovoljna, srećna, prilazim onom stolu, uzimam tanjirić i kao hajd' da pojedem nešto. Sve vreme jedem malo one slaniše, jer u principu malo jedem. I taman kad sam uzela dva parčeta torte u želji da probam obe vrste koje su bile poslužene, jer slatkišima ne odolevam, prilazi mi lik u odelu. Kapiram da je neki zvaničnik i da odelo nije jeftino. Upoznajem se sa njim i budem u pravu - neki direktor nečega, nema više od 35 po mojoj slobodnoj proceni. Lik mi čestita na ulozi, upoznamo se i to, i kad skontam da mu priča prelazi u neki blagi flert, sledi moja epohalna izjava: ''Ja posle predstave mogu da jedem kao što neko može da pije''. Sva sreća pa se nasmejao, a ja bila mrtva ozbiljna. Dade mi svoju vizitku i ode.
Lepo veče. Zadovoljna uđoh u auto sa željom da mi se slože misli, koske i da ovog puta slušamo nešto normalnije na radiju. Misli su mi bile upućene na teget svetlucavo ispred mene, kosti se još više istruckale i na kraju, kad sam stigla kući, konačno dobile svoj zasluženi krevet, a na radiju razgovor sa slušaocima o tome koliko se vaši peškiri slažu sa vašom ličnošću.
I onda nakon par dana saznam da je moja predstava dobila nagradu kao najbolja po mišljenju publike a da su moj i lik istakli kao najzanimljiviji. Molim lepo, dođite i vi kod nas! 

понедељак, 13. мај 2013.

Jedna pesmica u 0.17h



Magična! Vrišti koliko je magična! Uz nju mi se biva buntovnik sa ovoliiikom kosom i nekom košuljicom na romboide, pa i propušila bih! Okačim znak anarhije oko vrata i krenem. Baca mi se kosulja po sobi uz ovu pesmu i istovremeno mi se prljaju starke u nekom gradu na nekom pesku. 

ГРО план



Постоје дани када увидите узалудност свега. Обично су такви дани тмурни, само што не падне киша. И неће да падне. Никада не падне. Али дани су све тако нешто замало. Обично осећате умор, и то није више онај умор када сте задовољни резултатима тога дана, то је онај тупи  умор, умор који спрема питање зашто. Сада траје, сада је ту, али шта онда када престане. Ништа. Били сте уморни низашта. Та-да! Тих дана се обично сетите људи чији се глас цени и на помен њиховог имена људи направе паузу. То су били ваши људи. Ви сте били друштво за узајамно обожавање. Имали сте своје кафане, своје шале, своје усмене и писмене испите.  Сада вас ти људи гледају немо збуњени пред ситуацијом тзв. ГРО плана.

Гро план. Све је то лепо, и кафане и рокенрол, али гро план казује другачије. Земља нам је у курцу тоталном, сви људи очајавају за посао, за новац и, иако си ти била једна од особа која је бежала од тога – полако улазиш у масу. Јер сада гро план узурпира хлеб који једеш. Од њега остају само мрвице. А мрвице не могу баш да се једу. Треба ти нови хлеб. Или бар идеја о новом хлебу. Од подсећања на стари не можеш да живиш.

Велики људи обећавају велики хлеб. Укусан и велик, довољан. Док си имао парчиће, могао си да размишљаш о новом дивном, ниси био гладан, бар си имао нешто своје. То је било јуче. Оно фигуративно јуче. Али питање се поставља – шта са мрвицама сада док хлеба нема и не знамо ни да ли ће га бити?

Ја сам перспективни млади човек. Имам своје ја и умем да се борим за себе. Вредим. И, иако сам мало у дауну, не значи да сам стала, да сам одустала, да пристајем да будем потлачена српска женица, удам се на селу, изродим чопор деце и дајем им имена по мужевљевим дедама. Не. Као што једном један Милан рече: ''То је само даун''. Ја сам перспективна.
Из професорског одела улазим у нирвана мајицу. Када ћу у нирвану, не знам.

Решавам се да кренем да пишем роман. Не знам шта ми треба за роман. Сјебано стање имам. Причу ту и тамо. Ликове да. Али и даље ми фали оно нешто. Треба ми окидач, да одем у материну, да изгубим све и кренем  испочетка.празна глава и празан папир. И...идемо.

петак, 10. мај 2013.

Revolucioni post

Opet pravim novogodišnje odluke za ovo leto. I praviću. Odluke, ne planove. Ne valja kad praviš planove, ali je lepo kad imaš nešto u vidu šta ćeš da radiš. Ja sam odlučila da ovog leta idem na koncerte kao nenormalna, već sam uzela karte za Arsenal fest i za Nišvil. A na Arsenalu... samo da se raspadneš! Goblini, Hladno pivo, Babe, KKN, Smak, Dubioza, pa tačno neću tri dana da se treznim. I super društvance ide, možda i kampujemo i, iako nikad nisam kampovala, mislim da će biti kul. Opet poznajem ljude po Kragujevcu koji bi mogli tuš da mi ustupe, pa mislim da mi onda kamp neće teško pasti.

Odlučila sam da sviram, sviram, sviram. Pošto sviram gitaru i prošlog leta sam svirala i pevala u jednom kafiću, sada ove godine proširujem ekipu - Savo na drugoj gitari i Miško na kahonu i ukulelama.
Generalno, volim da sam okružena ljudima. Volim da mi se stalno nešto dešava. Volim da sam u pokretu i da na brzinu jedem i posle dugog i napornog dana sednem sa nekim i da popijem kafu, da se razvlačim satima sa tom jednom jer nikako ne volim da na brzinu pijem kafu.

Volim i da pišem. Kako blog tako i ovako, neobavezno. rešavam se već duže vreme da krenem da pišem roman, imam ideju, imam uslove, sve olovke su mi naoštrene, ali fali nešto. Imam neku blokadu. Zato sam i blogić zapostavila malo. Sve se kao uhvatim da pišem i onda shvatim da prosto ne znam o čemu bih, ili kako bih i onda lepo log out i ćao. A to nije dobro. Nekad papir trpi sve, u mom slučaju tastatura. I dobro je imati kontinuitet u svemu. I u pisanju, naravno. Sada spremam drugu zbirku pesama, trebalo bi što pre da izađe, a ja nemam dovoljan materijal. A ne volim da silim, da pišem radi pisanja, samo da bih popunila rupe. Jer znam da, ako tako uradim, ona gotova knjiga koju budem držala u rukama, neće biti moja. znaću da donekle to nisam ja. I biće mi krivo, bilo da ispadne dobro ili ne.

Nikad nisam volela da u svoju sobu unosim stvari koje mi ne znače ništa. Svaka stvar koja je uneta, bio to kamen ili pampur od flaše vina, imala je neko značenje, podsećala me je na nešto. Pa ako to važi za sobu, što ne bi važilo za knjigu?

Otvorila sam i tviter. Ne znam koliko je to pametno. Još ne kapiram suštinu i nemam stalno potrebu za izbacivanjem nekih statusa, tvitova, šta li već. Ali imam super kreativno ime i stavila sam lepu sličicu, a pošto sam ja esteta, to mi je za početak dovoljno.

Sinoć sam ponovo igrala predstavu u jagodini. Prosečna predstava. Prosečan dan. Osim što sam piškila sam zvezdom granda u kupatilu.

Otkriću vam jednu tajnu. Piškenje sa zvezdom granda u veceu centra za kulturu nije ni približno zanimljivo kao piškenje sa zvezdom kursadžija. Horor, života mi. Kad je sav kvazikulturan svet krenuo da se skuplja u centru za kulturu gde se nekada okupljala fina bagra - ja nemam šta više da dodam iza ove crtice.

Otkud revolucionarni post za naslov? Pa eto, svaki dan treba da bude neka mala revolucija. Nekada u smislu organizovanja leta, a nekada u smislu ćišćenja i sređivanja sobe. Ili sebe. Ja ću izabrati neku sredinu te revolucije. Idem da namestim krevet.