Postoje jutra koja, kada osvanu, želim da mi takav bude ceo život. Svetlo koje dolazi i probija se u štanglicama, uz kafu, sa Štulićem i Azrom na plejlisti i ovakav divan umor. Sinoć sam igrala predstavu koja i nije bila baš nešto. Izvedba i nije protekla loše, imali smo par kvalitetnih aplauza, ali lično kolege i ja nismo zadovoljni. Da li to nezadovoljstvo proističe odatle što tekstom nismo vladali na zavidnom nivou, ili zbog toga što nam je glumac došao pjan i umoran pa smo zato zbrkali tekst - to neka ostane pitanje. Sve u svemu, jedna lošija predstava, ali ipak par gafova se više pamte nego sve dobre izvedbe, i je to ono što ostaje kao etalon glumačkog poziva. A obzirom da se takva izvođenja ne planiraju, nego prosto se dese, to je ono što se kasnije godinama prepričava po matineima i bifeima pozorišta. Dobre izvedbe se pohvaljuju i na njih se stavlja tačka, one koje nisu po planu nikad tačku neće imati.
I sada kreće fantastičan dan. Šminka je skinuta, umesto kostima tu je trenerka, prelazak iz lika u ličnost se odvija polako u prepodne jednog petka. Adrenalina nema, telo ispunjava blažena uzvišenost, kao posle nečeg lepog i plemenitog.
I sad idem na fakultet da radim sa studentima. I gde ćete lepše? :)
I sada kreće fantastičan dan. Šminka je skinuta, umesto kostima tu je trenerka, prelazak iz lika u ličnost se odvija polako u prepodne jednog petka. Adrenalina nema, telo ispunjava blažena uzvišenost, kao posle nečeg lepog i plemenitog.
I sad idem na fakultet da radim sa studentima. I gde ćete lepše? :)