Пређи на главни садржај

Revolucioni post

Opet pravim novogodišnje odluke za ovo leto. I praviću. Odluke, ne planove. Ne valja kad praviš planove, ali je lepo kad imaš nešto u vidu šta ćeš da radiš. Ja sam odlučila da ovog leta idem na koncerte kao nenormalna, već sam uzela karte za Arsenal fest i za Nišvil. A na Arsenalu... samo da se raspadneš! Goblini, Hladno pivo, Babe, KKN, Smak, Dubioza, pa tačno neću tri dana da se treznim. I super društvance ide, možda i kampujemo i, iako nikad nisam kampovala, mislim da će biti kul. Opet poznajem ljude po Kragujevcu koji bi mogli tuš da mi ustupe, pa mislim da mi onda kamp neće teško pasti.

Odlučila sam da sviram, sviram, sviram. Pošto sviram gitaru i prošlog leta sam svirala i pevala u jednom kafiću, sada ove godine proširujem ekipu - Savo na drugoj gitari i Miško na kahonu i ukulelama.
Generalno, volim da sam okružena ljudima. Volim da mi se stalno nešto dešava. Volim da sam u pokretu i da na brzinu jedem i posle dugog i napornog dana sednem sa nekim i da popijem kafu, da se razvlačim satima sa tom jednom jer nikako ne volim da na brzinu pijem kafu.

Volim i da pišem. Kako blog tako i ovako, neobavezno. rešavam se već duže vreme da krenem da pišem roman, imam ideju, imam uslove, sve olovke su mi naoštrene, ali fali nešto. Imam neku blokadu. Zato sam i blogić zapostavila malo. Sve se kao uhvatim da pišem i onda shvatim da prosto ne znam o čemu bih, ili kako bih i onda lepo log out i ćao. A to nije dobro. Nekad papir trpi sve, u mom slučaju tastatura. I dobro je imati kontinuitet u svemu. I u pisanju, naravno. Sada spremam drugu zbirku pesama, trebalo bi što pre da izađe, a ja nemam dovoljan materijal. A ne volim da silim, da pišem radi pisanja, samo da bih popunila rupe. Jer znam da, ako tako uradim, ona gotova knjiga koju budem držala u rukama, neće biti moja. znaću da donekle to nisam ja. I biće mi krivo, bilo da ispadne dobro ili ne.

Nikad nisam volela da u svoju sobu unosim stvari koje mi ne znače ništa. Svaka stvar koja je uneta, bio to kamen ili pampur od flaše vina, imala je neko značenje, podsećala me je na nešto. Pa ako to važi za sobu, što ne bi važilo za knjigu?

Otvorila sam i tviter. Ne znam koliko je to pametno. Još ne kapiram suštinu i nemam stalno potrebu za izbacivanjem nekih statusa, tvitova, šta li već. Ali imam super kreativno ime i stavila sam lepu sličicu, a pošto sam ja esteta, to mi je za početak dovoljno.

Sinoć sam ponovo igrala predstavu u jagodini. Prosečna predstava. Prosečan dan. Osim što sam piškila sam zvezdom granda u kupatilu.

Otkriću vam jednu tajnu. Piškenje sa zvezdom granda u veceu centra za kulturu nije ni približno zanimljivo kao piškenje sa zvezdom kursadžija. Horor, života mi. Kad je sav kvazikulturan svet krenuo da se skuplja u centru za kulturu gde se nekada okupljala fina bagra - ja nemam šta više da dodam iza ove crtice.

Otkud revolucionarni post za naslov? Pa eto, svaki dan treba da bude neka mala revolucija. Nekada u smislu organizovanja leta, a nekada u smislu ćišćenja i sređivanja sobe. Ili sebe. Ja ću izabrati neku sredinu te revolucije. Idem da namestim krevet.

Популарни постови са овог блога

Кад напрасно останеш сам у кући

На првом месту мораш да једеш. У фрижидеру остала само нека јаја и две мање тиквице. Тиквице не знаш како да спремиш да буду онако изрендисане и лепо упржене, па се одлучујеш за јаја. То умеш, а за тиквице ћеш пронаћи туторијал на нету. У међувремену наравно мораш до пијаце. На пијацу идеш рано изјутра. Јер ако спаваш до подне па идеш тек онда, кретен си и увалиће ти све по дуплој цени, јер тад остану само препродавци. Знам да не волиш да се цењкаш јер си млада, изучена особа која цени туђи рад, поготово што је пољопривреда у питању и неко је морао много да се исцима да му тај парадајз за који се ти цењкаш рецимо, дође од баште/пластеника до пијаце, а онда и до твоје коморе у фрижидеру у којој стоји поврће. Али цењкај се, не много, али прихвати игру. Јер да, и пијаца је у неку руку гејм оф тронс. Ни не гледај тај плави парадајз, јес' кул изгледа, као нешто што би јела да се одлучиш да живиш као оне цупи из женских часописа од 29 динара, излази средом, али појма немаш ни ч

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko n

Gilmore girls/Svako ima neku svoju Gilmor devojku

Sećate li se serije koja se kod nas prikazivala negde početkom dvehiljaditih pod imenom Gilmorove? Priča o samohranoj majci koja živi u malom gradu sa svojom ćerkom. Zašto sam rešila baš o ovoj seriji da napišem slovo? Prosto, jer i dan-danas volim da odgledam koju epizodu ove serije. Možda jer je danas gledam iz nekog zrelijeg ugla gledanja, možda zbog humora koji se lagano proteže ili možda zbog toga što volim tu gradsku ušuškanost gde su svi svima prijatelji i žive jednu svakodnevnicu ispričanu kroz likove koji dominiraju u seriji. Možda, ne znam zašto, ali definitivno mislim da je to serija kojoj treba posvetiti vreme za računarom, malo razmišljanja i šolju jake turske kafe. Serija se snimala i prikazivala od 2000 do 2007. godine. Sećam se da sam tad išla još u osnovnu školu i reprize sam gledala za vikend. Iako osnovna škola, jaka doza klot Nes kafe je bila ‚‚mastev" uz seriju. Kafa i ja smo se rano skapirale. Serija prati život Lorelaj i Rori, majke i ćerke,  u malom grad