Пређи на главни садржај

Kad voliš ono što radiš

Možda naslov ne obećava, ali...možda ništa ni ne obećava, i sam naslov bloga je pretenciozan, ali ajde sad. Radim ono što volim, sad da, sad radim. Radim sa studentima Scenske i lutkarske umetnosti i danas je bio njihov poslednji čas kod mene. Danas je trebalo odbraniti predispitne obaveze kako bi uopšte na ispit mogli da izađu. I danas je bio i moj i njihov ispit. Došli smo u 17h, završili iza ponoći. ISPIT, eeeej! Treba to izdržati, neko bi rekao. A ja kažem da treba nešto tako jako voleti. Voleti nešto tako jako da bi tako jako i mogao da to i zagrliš. Da prigrliš i da postane deo tebe. Da zaboraviš na izgovore, glavobolje, autobuse, prtljage, zaboravljeno popijene lekove, mučninu i ostale makarone. 

Mene boli grlo, kašljem kao Turčin posle 100te nargile, pada mi mokra kosa na lap, sa poluskinutom šminkom i pomućenim vidom vam kažem da sam ja srećna. Pu, pu, možda ne valja reći naglas, pa eto, da ne rizikujemo, ja ću zapisati. Nikad slađi umor neće biti od izlaženja iz pozorišta polumrtav (ili poluživ, zavisi sa koje strane ogledala ste) i reći ''Danas sam nešto uradio. Sutra se budim rano izjutra, sve ovo ponovo ispočetka kreće, ali ćeraćemo se, sve dok je meni rada na onome što volim''.

Volite ono što radite. Jer ne mogu svi da rade ono što vole. Ali da vole ono što rade mogu samo kapaciteti.

 I uvek se setite da tamo negde postoji neka kasirka ili šalteruša koja svoju dnevnu dozu kreativnosti dobija  u radu sa slučajnim prolaznicima, raznim ljudima sa koferima koji žele možda samo da dopune svoj kredit na telefonu.

A samo je želela da radi nešto što voli.

Популарни постови са овог блога

Кад напрасно останеш сам у кући

На првом месту мораш да једеш. У фрижидеру остала само нека јаја и две мање тиквице. Тиквице не знаш како да спремиш да буду онако изрендисане и лепо упржене, па се одлучујеш за јаја. То умеш, а за тиквице ћеш пронаћи туторијал на нету. У међувремену наравно мораш до пијаце. На пијацу идеш рано изјутра. Јер ако спаваш до подне па идеш тек онда, кретен си и увалиће ти све по дуплој цени, јер тад остану само препродавци. Знам да не волиш да се цењкаш јер си млада, изучена особа која цени туђи рад, поготово што је пољопривреда у питању и неко је морао много да се исцима да му тај парадајз за који се ти цењкаш рецимо, дође од баште/пластеника до пијаце, а онда и до твоје коморе у фрижидеру у којој стоји поврће. Али цењкај се, не много, али прихвати игру. Јер да, и пијаца је у неку руку гејм оф тронс. Ни не гледај тај плави парадајз, јес' кул изгледа, као нешто што би јела да се одлучиш да живиш као оне цупи из женских часописа од 29 динара, излази средом, али појма немаш ни ч

Nebuloza ili svesni apsurd: Lisice

Kažu mi drugarice da previše gledam serije. Da se vežem. Da previše pričam, whatever. Ali postoji jedna serija o kojoj ja vrlo često volim da potegnem priču a one to tako ne vole. Pa da, već vam stoji u naslovu. Sećate se serije koja datira iz 2002. godine, vremena kada se još uvek osećao miris devedesetih, loša moda i bleda šminka sa obavezno uokvirenim usnama? Priča o četiri devojke koje su u potrazi za ljubavlju. Ili ono što liči na ljubav. Ili seks. Ili uopšte imanje seksa(Nada, koja je nevina u početku serije). Neki su seriju upoređivali sa lošom i bledom kopijom svima nam i previše poznate serije Seks i grad. Ja, lično, ne nalazim sličnosti, osim magičnog broja 4. I vrlo često upadnem u sledeći razgovor: kako meni, koja se bavim glumom, može da se svidi ova serija? Loša gluma kulminira, tekst i nije neki i NIŠTA SE NE DEŠAVA! Što se glume tiče, pa hm, jeste da se gleda, ali nije toliko ''Milica Milša'' katastrofalno. Rečenice koje izgovaraju likovi se na toliko n

Gilmore girls/Svako ima neku svoju Gilmor devojku

Sećate li se serije koja se kod nas prikazivala negde početkom dvehiljaditih pod imenom Gilmorove? Priča o samohranoj majci koja živi u malom gradu sa svojom ćerkom. Zašto sam rešila baš o ovoj seriji da napišem slovo? Prosto, jer i dan-danas volim da odgledam koju epizodu ove serije. Možda jer je danas gledam iz nekog zrelijeg ugla gledanja, možda zbog humora koji se lagano proteže ili možda zbog toga što volim tu gradsku ušuškanost gde su svi svima prijatelji i žive jednu svakodnevnicu ispričanu kroz likove koji dominiraju u seriji. Možda, ne znam zašto, ali definitivno mislim da je to serija kojoj treba posvetiti vreme za računarom, malo razmišljanja i šolju jake turske kafe. Serija se snimala i prikazivala od 2000 do 2007. godine. Sećam se da sam tad išla još u osnovnu školu i reprize sam gledala za vikend. Iako osnovna škola, jaka doza klot Nes kafe je bila ‚‚mastev" uz seriju. Kafa i ja smo se rano skapirale. Serija prati život Lorelaj i Rori, majke i ćerke,  u malom grad